Hronična usamljenost: Ozbiljno stanje koje može dovesti do zdravstvenih tegoba

Usamljenost nije samo situacija u kojoj se osjećamo potpuno samima u svijetu, nego i ozbiljno stanje koje može drastično utjecati na naš organizam i razvoj brojnih bolesti.

Primijetite li da ste pod velikim stresom, dobivate na težini, imate povišeni krvni tlak i posjećujete liječnika češće nego ikada prije, a pritom ste svjesni toga da niste često u društvu drugih ljudi koji vam čine dobro, radi se o izravnom utjecaju usamljenosti na vaše tjelesno zdravlje.

Kako se definiše usamljenost, zašto se ona javlja i što možemo napraviti kako bismo pobijedili hroničnu usamljenost, pojasnio nam je dr. Andrej Prošev, specijalizant psihijatrije.

Kako napominje, osjećaj usamljenosti javlja se kad neka osoba nije u društvu ljudi s kojima bi željela biti, pa taj osjećaj usamljenosti zbog toga i motivira osobu da potraži društvo ljudi koji su mu/joj važni. Za osjećaj usamljenosti nije toliko važna fizička prisutnost nekih ljudi, koliko odsutnost određene osobe ili osoba.

Postoje dvije vrste usamljenosti: situacijska i strukturirana. Prva dolazi do izražaja kada se osoba nalazi u situaciji u kojoj nisu prisutni ljudi za koje bi ona željela da jesu, dok se strukturirana odnosi na osjećaj kada neka osoba uopće nema drugih bliskih osoba s kojima bi se osjetila povezanom. Osjeća se kao da nigdje ne pripada, pojašnjava dr. Prošev.

Ipak, u današnjem ubrzanom načinu života osoba bi trebala naučiti kako sama provoditi vrijeme, a hoće li ili ne kod nje doći do hronične usamljenosti, ovisi o, kako kaže dr. Prošev, tome je li kao dijete razvila mentalne i bihevioralne strategije koje su joj omogućavale da bude sama i da se pritom osjeća dobro.

Takvim osobama samoća ne predstavlja problem u odrasloj dobi pa često i doziraju društvene kontakte. S druge strane, oni koji su tijekom djetinjstva baš uvijek bili okruženi drugim ljudima i nisu naučili kako provoditi vrijeme sami sa sobom, često ne razviju toleranciju na samoću.

Zašto nam uopće treba društvo drugih ljudi?

Međutim, nije slučajnost zašto osjećamo da nam trebaju drugi ljudi. Evolucija je u tome imala značajnu ulogu.

Tokom evolucije preživjeli smo upravo zato što smo se udružili u grupe. Tako smo mogli činiti stvari koje pojedinac ne bi mogao sam i time se između pripadnika grupe pojavila emocionalna povezanost koja je bila preduslov za osjećaj pripadnosti, solidarnosti, samilosti, za pomoć bolesnima i potrebitima.

Kada je pak neki pojedinac bio izbačen iz grupe, to je često značilo osudu na smrt jer sam nije mogao preživjeti. Danas se pak sve više sami otuđujemo od zajednice. Ipak, još smo uvijek društvena bića te je povezanost s drugima za većinu ljudi preduslov za ispunjen život, pojašnjava dr. Prošev.

Kao što je već spomenuto, ubrzani način života često dovodi do hronične usamljenosti, no velik broj ljudi ne prepoznaje ovo stanje. Često pogrešno definišu svoj problem.

Osjećaju nervozu, napetost i pritisak. Misle da je za to krivo nešto drugo, a nipošto usamljenost. Tada tu tenziju nastoje popuniti hranom, alkoholom, ostalim psihoaktivnim supstancama, avanturizmom i slično.

Međutim, usamljenost može imati i ozbiljne posljedice po naše zdravlje. Znanstvenici sa Univerziteta u Chicagu još su davne 1988. otkrili da usamljenost, upravo zbog razloga koje je spomenuo dr. Prošev, vodi do pretilosti, nedostatka vježbanja, brige za vlastito tijelo, artritisa, dijabetesa tipa 2, depresije, a time i do života kraćeg za čak šest godina od prosjeka.

Najnovije istraživanje pak je pokazalo u kojoj je dobi usamljenost najizraženija.

Prema dr. Holt-Lunstadt, koji je bio na čelu istraživanja koje je obuhvatilo čak 70 različitih studija tijekom godina i ukupno 3,4 miliona ljudi, osjećaj usamljenosti najprisutniji je kod adolescenata i mladih odraslih osoba, potom opada u srednjoj životnoj dobi (no, ne kod čitave populacije) i ponovno raste u starosti nakon 65. godine života. U tom je istraživanju upozoreno da usamljenost može zahvatiti baš sve dobne skupine, a ne samo one najstarije, kako se dugo mislilo.

U različitim dobnim skupinama prisutni su i različiti tipovi ličnosti kod kojih se javlja usamljenost.

Prema riječima dr. Proševa, pasivno-ovisne ličnosti vjeruju da su nesposobne za samostalni život, pa se često vezuju za neku dominantu osobu koja brine o njoj jer sama nema inicijativu te je blokirana anksioznošću). Shizioidne ličnosti pak žive samotnjački, zaziru od drugih ljudi i pritom ne osjećaju ni kakvu usamljenost.

Osamljivanje je njihov izbor, a bilo kakav kontakt s drugim ljudima smatraju nepotrebnim zlom. S treće strane, postoje izbjegavajuće ličnosti koje se osjećaju usamljeno, ali su paralizirane strahom da će biti odbačene pokušavaju li se približiti drugima.

Što možemo učiniti u vezi svoje usamljenosti?

Srećom, usamljenost ne mora biti trajno stanje. Kada samo svjesni svog stanja, možemo raditi na njemu i time utjecati na smanjenje šansi za razvoj ranije spomenutih bolesti.

Prije svega, ako osoba na ispravan način prepoznaje svoju želju da se poveže s drugim ljudima, razumije da je usamljenost neugodan osjećaj koji je motiviše da se približi drugim ljudima.

Međutim, kod nekih su prisutne misli koje blokiraju na akciju pa se kroz psihoterapiju može raditi na tome. To su misli poput „Drugi ljudi će me ionako odbaciti“, „Da je drugima stalo, potražili bi moje društvo“, „Ne želim biti nametljiv“, „Drugi bi mi prišli da nešto vrijedim“ i slično.

Najčešće su takve zablude povezane s ranijim traumatičnim iskustvima, roditeljskim porukama ili vršnjačkim nasiljem pa osoba tek treba krenuti učiti kako razviti socijalne vještine i izgraditi bolje odnose s drugima. To je proces, ali može potpuno promijeniti život pojedinca, zaključuje dr. Prošev.

Zadovoljna.hr