Iako su on i njegova supruga prvobitno planirali zadržati kuću kakva jeste, Geri je odlučio eksperimentirati s materijalima poput metala, šperploče i lančanih ograda. Njegov cilj bio je istražiti nove mogućnosti dizajna, bez ograničenja koje nameću klijenti i konvencionalna estetika.
Ono što je nastalo izazvalo je podijeljene reakcije – dok su arhitekti i umjetnici bili fascinirani, komšije su bile šokirane. Kuća je izvana djelovala kao da je "zarobljena" unutar nove konstrukcije, s neobičnim uglovima i dinamičnom fasadom. Unutrašnjost je bila jednako nekonvencionalna – zidovi su ogoljeni kako bi se vidjeli drveni okviri i grede, dok su prozori i stakleni paneli omogućili igru svjetlosti i sjena, stvarajući dojam neprekidnog procesa izgradnje.
Ljutitim komšijama nije se svidjelo što se kuća izdvaja iz okoline, pa su čak pokušali tužiti Gerija, ali to nije spriječilo njen uspjeh. Ovaj projekat donio mu je ogromnu pažnju i otvorio vrata za velike projekte poput Gugenhajm muzeja u Bilbau, Koncertne dvorane Volta Diznija i Fondacije Luj Viton u Parizu.
Danas se ova kuća smatra jednim od najvažnijih arhitektonskih djela 20. vijeka i primjerom hrabrosti u dizajnu. Iako je nastala s ograničenim budžetom i materijalima koji su smatrani "običnim" ili čak "ružnim", Geri je dokazao da prava umjetnost ne poznaje granice i da se arhitektura može igrati prostorom, svjetlom i materijalima na sasvim neočekivane načine.