Sjećanje na Olivera: Majka mu nije voljela Cesaricu, a postala je himna jedne generacije

Njegova smrt označila je kraj jednog doba, ali ne i kraj njegove muzike – ona živi i dalje, od splitske rive do zadnjih redova koncertnih dvorana.

Rođen 7. decembra 1947. u Splitu, s korijenima iz Vele Luke, Oliver je odrastao uz more, muziku i skromne porodične vrijednosti. Još kao dječak dobio je usnu harmoniku od oca, a s godinama su uslijedili klavir, klarinet i gitara. Već šezdesetih ulazi u svijet muzike, svirajući u grupi Batali, da bi ubrzo bio prepoznat od strane Zdenka Runjića, saradnja koja će obilježiti nekoliko decenija domaće pop-estrade.

Zlatne godine bez prekida

Runjićeva pjesma Picaferaj otvorila mu je vrata festivala, a Galeb i ja i Skalinada zapečatile su njegov status kao muzičke institucije. Kasnije dolaze i evergreeni poput Malinkonije, Oprosti mi, pape i Vjeruj u ljubav, ali možda nijedna pjesma nije tako duboko ušla u kolektivno pamćenje kao Cesarica, pjesma koju njegova vlastita majka u početku nije mogla ni poslušati.

Prema Gibonnijevim riječima, pjesma je nastala spontano, u Oliverovom stanu, uz vino i klavir. Međutim, prvobitna verzija nije odjeknula ni kod samog pjevača, ni kod njegove porodice.

"Uzeo je najgoru moguću pjesmu za festival”, rekla je navodno njegova majka. Ipak, Cesarica je postala Oliverov zaštitni znak, pjesma koju publika instinktivno pjeva bez pratnje.

Kroz devedesete i početak 2000-ih, Oliver nastavlja nizati hitove: Molitva za Magdalenu, Lijepa bez duše, U ljubav vjere nemam, Moj lipi anđele, pjesme koje su bile himne ljubavi, gubitka i snova. U tom periodu sarađuje s velikim imenima poput Tončija Huljića, Harija Rončevića i Petra Graše, a njegovi albumi dostižu zavidne tiraže, što je u vrijeme digitalizacije i pada prodaje fizičkih nosača prava rijetkost.

Njegova muzička priča nije ostala unutar granica Hrvatske. Koncerti u pariškoj Olympiji, njujorškom Carnegie Hallu i Sydney Opera Houseu pokazali su da emocija u njegovom glasu ne poznaje jezičke barijere. Svuda je nosio Dalmaciju sa sobom - i more, i kamen, i galeba.

Svoju posljednju pjesmu objavio je tiho, ali njegovo ga tijelo više nije moglo pratiti. Rak pluća, dijagnosticiran 2017. godine, bio je jači. Preminuo je godinu dana kasnije, a Split se tog dana zaustavio. Više od 10.000 ljudi oprostilo se od njega na Rivi. More je bilo mirno, a brod kojim je tijelo preneseno u rodnu Velu Luku pratili su brodovi, barke, suze i pjesme.

Danas, Trag u beskraju više nije samo naziv albuma. To je ono što je Oliver ostavio, beskrajnu stazu nota i stihova, koju svi mi i dalje slijedimo. I kad pjevamo, i kad šutimo.