Znam da je dogorjelo kad me zovne Fahreta: Lepa Brena o životu s Bobom iza zatvorenih vrata!

- Tandem kao što smo Boban i ja, zaista smo zaslužili taj epitet. Puno sam radila, mislim da ne postoji pjevačica u zemlji koja je uspela da za period od 82. do 92. godine održi toliko koncerata u jednom periodu. Radila sam mnogo, ali sam radila i na sebi. Naučila sam kako da posao ne bude destruktivan prema meni. Treba biti posvećen, ali opet gledati da ne izgubite svoj identitet. Ako imate porodicu, taj balans je nešto najteže jer vas karijera zaposjedne. Ja sam bila jugoslevenska ili balkanska pjevačica, znam da su mnoge estradne umjetnice išle za Ameriku. Mislile su čim ste veliki ovdje da svijet jedva čeka da vas upozna, a to se desi samo odabranima. Iako sam pravila turneje po Americi, Kanadi i Australiji, shvatila sam da mi ne treba da budem svjetska. Dovoljno mi je sasvim što je on svjetski i da ja moram da napravim balans između Lepe Brene i Fahrete Jahić ,odnosno Živojinović, kaže Brena.

- Osjećam se svjetski jer mogu da odem bilo gdje na svijetu bez ičije dozvole i nigdje mi nije zabranjeno da radim i uživam. Važno je da imate i partnera u svemu tome. Sami znate koliko danas ima ljudi na planeti i bez obzira što se drže za ruke, slikaju na instagramu kako je njena glava na njegovom ramenu i imaju osmijeh, energija među njima pokazuje da li se vole i poštuju. Boba i ja smo kompatibilni bez obzira što se ne držimo za ručice i ne ljubimo tako u javnosti.

I danas joj oči zaiskre kada se sjeti kada je prvi put vidjela Živojinovića.

- Bobu sam sasvim slučajno vidjela na naslovnoj strani TV dodatka, bio mi je slobodan dan i mogla sam da prelistam novine što nije bio slučaj jer sam imala po dva koncerta dnevno. Drug mi kaže to je naš najbolji sportista, a ja odvratim: Ju, što je sladak, baš bih voljela da ga upoznam i valjda je kosmos čuo, zato pazite šta govorite, kaže kroz osmijeh.

- Na premijeri u Domu sindikata bili smo u bekstejdžu i meni Bata Živojinović kaže: šta stojiš ovdje idi tamo došao Boba Živojinović. Ja ga se sjetim sa naslovne i kažem ako je to taj idem ja. I probijem se kroz masu da stignem do njega, on stoji u nekom bež mantilu naslonio se na vrata i ja kažem: pa dobro gdje si ti do sad? On se tu nasmijao kaže: pa tu sam. Dogovorili smo se da se vidimo bez nekih pretencioznih iščekivanja, ali mi je on istog trenutka bio sladak i dopao mi se. Priče koje sam čula o njemu bile su kontradiktorne sa onim šta ja mislim o njemu, ali sam svojoj intuiciji vjerovala. Govorili su: on putuje po svijetu pa mijenja svjetske ribe. To me nije zanimalo, odlučila sam da se družimo pa ćemo da vidimo da li treba da ga se plašim. To se zaista razvilo u neku predivnu ljubav i nikada se nisam pokajala. Imamo jako dobru energiju, možda nismo mnogo zajedno ali smo kvalitetno zajedno. Kod Bobe mi se svidjela ta njegova životnost i za svaki moj problem mi je otvarao vrata i davao mi snagu da idem dalje. Željela sam da imam snažnog i jakog muškaraca pored sebe da bih se ponekada osjećala slabo, da mogu da plačem, tražim savjet, da me utješi i zagrljajem kaže: biće sve u redu, riješićemo nemoj da brineš - kaže Brena koja je živjela u kući gdje su sve muškarci, Boba i sinovi.

- Gledala sam da balansiram između pune kuće testosterona. Čim nema da me zove Beki već Fahreta, onda znam dokle smo stigli, kroz smijeh kaže pjevačica i dodaje:

- Onda se ja malo naljutim, kao nešto ali sam uvijek bila stabilna, mama mi je formirala taj karakter i često se sjetim svih savjeta koje mi je dala, iako mi nekada nije bilo prijatno da slušam to što je pričala.

Brena kaže da je Balkan njen dom, a da žali za raspadom Jugoslavije zbog tog osjećaja pripadnosti jednom narodu, a ne političkih granica.

- Mene često pogrešno citiraju, ja sam jugonostalgična jer sam tu formirana kao ličnost. Išli smo svuda sa ličnom kartom i u Trst da se dotjeramo, kupimo farmerke i patike. Jugoslavija je bila Balkanska unija, protopi Evropske unije. Pjesmu “Jugoslovenka” ne forsiram ja, publika je traži jer osjeća pripadnost tom periodu, kaže Brena koja nema mjesto stalnog stanovanja:

- Volim da dođem u Srbiju zato što moja djeca vole da budu tu, a gdje su oni, tu mi je dom. Nažalost, nigdje ne mogu da ostanem dugo, iako odem u Monte Karlo ja tamo ostanem 15 do 20 dana. U principu najviše volim da boravim u Majamiju, ali meni ni posao ne da mira. Ako ćemo iskreno, najviše boravim u automobilu, hotelu i avionu. Meni kuća ne treba, više mi treba veliki kamper na dva sprata da ima spavaće sobe da povedem frizera, šminkera, masera i dvije-tri drugarice.

Crvenih tepiha, skupih krpica i najboljih restorana nije željna, ali da sjedne na miru u parku na klupicu i te kako jeste. Ipak, na popularnost se navikla.

- Srodila sam se sa Lepom Brenom, prihvatila sam je i shvatila što se manje opirem da će mi biti lakše. Kada siđem sa bine ja skinem garderobu Lepe Brene i vratim se normalnom životu. Ljudi me poštuju pa nije nemoguće da obuje patike, stavim naočare, vežem kosu i odem na pijacu. Ja volim taj običan život, meni to ne smeta. Smeta onom ko se osjeća bitan i važan. Onda ne idi na pijacu nego sjedi.

- Ja odem da operem auto ako mi nije tu vozač, ne pravim dramu oko toga. Jedino ne volim kada jedem da me neko prekida da se rukujem i ne volim da se ljubim sa ljudima, ali bože moj neće mi kruna sa glave pasti. Zato volim da otputujem u zemlje gdje me niko ne zna, pa sjedim i gledam druge ljude.

(Žene.ba)