Književna urednica Emina Kamenarević: Mladi pisci imaju sve manje opcija za objavu prve knjige

Mnogobrojni mladi pisci koji u ladici imaju rukopis spreman za objavljivanje pitaju se na koji način mogu doći do izdavača. Emina Kamenarević, koja je jedan period života provela radeći kao urednica u Izdavačkoj kući Connectum, objašnjava nam na kojim poslovima su angažirani urednici i kako mladi književnici najlakše mogu publicirati svoje djelo.

Kako kaže Emina Kamenarević, kada bismo jednom rečenicom pokušali dati odgovor na pitanje kako se definira urednički posao, podrazumijevajući pritom urednika kao stalnog uposlenika neke izdavačke kuće, taj odgovor bi glasio da je urednik osoba čiji je posao da određenu intelektualnu tvorevinu isprati na putu od njene rukopisne verzije do javnog predstavljanja u formi printane publikacije.

Na praktičnom planu, govori, iza takvog zadatka stoji neko ko je zapravo kičma ili snažna osovina u hijerarhiji kompetencija same izdavačke branše, jer o uredničkoj vještini, senzibilitetu i odnosu prema tom poslu umnogome ovisi ugled i renomiranost neke izdavačke kuće.

Urednik je inteligentan i taktičan čitač

Ona napominje da kada danas, nakon velikog broja uređenih publikacija, otvori neku knjigu, vrlo brzo može procijeniti i "odnos urednika" prema toj knjizi, a time i kvalitet izdavača.

"Ozbiljan urednik je prvi i najstrožiji iako nevidljiv kritičar, neko ko određuje dalji proces nakon zaprimanja teksta koji se želi objaviti, a u ozbiljnoj izdavačkoj kući urednik je taj koji odlučuje hoće li nešto biti objavljeno ili ne, a ne izdavač, odnosno vlasnik izdavačke kuće. Složimo li se s tvrdnjom da ono što čitamo znatno oblikuje naš duhovni identitet, onda ćemo i posao urednika shvatiti mnogo ozbiljnije, s obzirom na to da je on neka vrsta filtera između autorove intelektualne tvorevine i čitalačke publike. Urednik je neko ko prilježno i odgovorno brusi sadržaj te tvorevine, neko kome je dovoljno stalo da tekst dovede do perfekcije u mjeri u kojoj je to moguće, inteligentan i taktičan čitač koji će procijeniti slabe i jake tačke teksta, ukloniti viškove te autorovu misao/ideju do čitaoca dostaviti na najbolji način i u najboljoj formi", govori Kamenarević.

Umijeće aktueliziranja onoga što je važno, spretnost u prilagođavanju sadržaja ili redoslijeda poglavlja, kreativnost i visok stepen općeg obrazovanja, samo su neke od neophodnih odlika dobrog urednika, kaže ona. Međutim, njegov posao ne završava tu, jer, u konačnici, odgovoran je i za sve druge faze rada na jednoj publikaciji, kakve su redaktura, lektura, dizajn i prijelom, pa i korektura teksta.

"Činjenica da izdavaštvo podrazumijeva tržište autorskih prava uvodi nas i u treću dimenziju njegova posla, a to je poznavanje određenih legislativa u zakonsko-pravnom odnosu na relaciji autor ‒ izdavač/distributer. I na kraju, kao neko ko je u tom procesu nastajanja knjige njezin sadržaj, ideju, misao apsolvirao na mnogim razinama, urednik je ujedno i najbolji, a najčešće i jedini PR svoje izdavačke kuće, odnosno osoba koja je u svako doba na dispoziciji medijima i čitalačkoj javnosti općenito. A sve ovo nas upravo vraća na onu 'jednostavnu' definiciju urednika s početka našeg razgovora: ruka koja oblikuje tekst od autorova rukopisa pa do književne promocije", pojašnjava ona.

Najveće književne talente iznijeli su mali izdavači

Kada smo Eminu Kamenarević pitali na koji način mladi, još uvijek neafirmirani pisci mogu izdati svoju knjigu, a da to nije samizdat, ona nam je rekla da se boji da je takvih mogućnosti sve manje, ne samo za mlade autore nego i za one koji su se već okušali u objavljivanju. Vanity publishing ili objavljivanje koje plaćaju sami autori više nije nešto što se vezuje samo za neafirmirane pisce, kaže ona, sve je više onih koji danas plaćaju objavljivanje i svoje druge, pa čak i treće knjige.

"Kao i na svakom tržištu tako i na 'tržištu kulture' potražnja određuje uvjete. 'Kulturna industrija' nametnula je neke nove trendove na svim poljima pa tako i na polju izdavaštva, pri čemu su, nažalost, prave književne vrijednosti ili neafirmirana imena, koja možda i imaju šta ponuditi čitalačkoj publici, sve manje zanimljiva 'tržišna roba', a senzacionalizam i neukus sve glasniji i zastupljeniji. Zakon o slobodi govora priliku je dao i šundu, trivijalizmu i svemu što ga, eo ipso, može (zlo)upotrijebiti. Izdavači zato sve više idu na sigurno, na efektivnu prodaju, ne želeći riskirati s djelima koja bi mogla 'stagnirati u prometu'. Dodamo li na to visoke stope poreza na knjigu u prometu, složenost problema biva nam jasnija", govori nam.

Ona napominje da svaki izdavač želi tiraž koji će se doštampavati ili obnavljati i da je samo u takav tiraž spreman ulagati. Stoga se mladi pisci, koji entuzijastično ulaze u svijet pisanja i objavljivanja, napominje Kamenarević, već na prvoj stepenici svoga spisateljskog angažmana suočavaju sa surovom stvarnošću našeg izdavaštva u kojem malo ko za njih ima sluha, a novca još manje.

"Uprkos svemu, ne zaboravimo da su i najveće književne talente iznijeli i oblikovali izdavači, i to najčešće mali izdavači, koji su vjerovali u njih, te vrijeme u kojem su ti autori sazrijevali među čitalačkom publikom. Ponegdje se pak dogodi i to 'čudo' pa se izdavač upusti u rizik. Ali neko opće rješenje ili formula zasad ne postoje. Postoje tu i tamo neke podrške, natječaji kojima se takva podrška kompenzira nagradom u vidu objavljivanja rada u nekoj zbirci i to je sve. No, činjenica je, u konačnici, da život i trajanje jednog književnog djela ovise isključivo o njegovom kvalitetu, permanentnoj aktuelnosti i vrijednosti. Stoga mislim da za kvalitetne i izuzetno talentirane mlade autore uvijek ima nade. A u toj procjeni rizika objavljivanja nečijeg prvijenca je svakako važna uloga urednika, koji će najobjektivnije procijeniti da li neko novo ime u svijetu knjige vrijedi ulaganja. Istovremeno, ti autori moraju biti svjesni da je ekonomski rezultat u svijetu pisanja na veoma niskoj skali i da u početku ne očekuju finansijski profit od svoga intelektualnog rada. On će, nadati se, doći kasnije", pojašnjava Kamenarević.

Kada smo je upitali koji su glavni kriteriji koji se uzimaju u obzir kada se vrši selekcija rukopisa koji će biti objavljeni, ona nam je odgovorila da zapravo i ne postoje opća pravila. Da bi neko djelo podleglo autorskom pravu, ono mora posjedovati originalnost.

"Svako to djelo je proisteklo iz pera individue i svaka individua ispisuje vlastitu zbilju, ovisno o njezinoj sposobnosti kreiranja nečeg originalnog i drukčijeg. Stoga je svako književno djelo nematerijalno dobro, a svaka aktivnost na stvaranju tog dobra doprinos zajednici koja će se njime okoristiti. Glede nekih općih kriterija pri objavljivanju nekog djela, neophodna je autorova kreativnost, inovativnost, autonomnost, vještina izražavanja koja podrazumijeva čvrstu kompoziciju elemenata književnog djela te, kod nekih pristupa, i utilitarizam kao etičko načelo korisnosti. No, u konačnici, svako djelo može biti shvaćeno i prihvaćeno samo u njegovom kontekstu i tu, dakle, ne postoji nikakav zadati šablon koji bi nekom piscu osigurao mjesto na policama knjižare", zaključuje Emina Kamenarević, piše Klix.

Žene.ba