Dokumentarac dolazi u tri dijela te kroz prizmu svjedočanstva samohranih majki i porodica koje su dobile djecu zahvaljujući banci sperme, govori o Meijerovim serijskim donacijama. Naime, majke tvrde da su prevarene te da je Meijer lagao o učestalosti doniranja, kako njima tako i zdravstvenim ustanovama u kojima je to činio. Restrikcije o učestalosti doniranja sperme i postoje kako bi se minimalizirala mogućnost incesta u budućnosti, a samim time i genetske deformacije. No Meijer se na to nije previše obazirao.
Komunicirajući s roditeljima čija su djeca začeta njegovom spermom, Meijer je koristio različita imena poput Jacoba, Ruuda, Waltera i Maartena. Imao je i aktivni YouTube kanal gdje je dijelio svoje mišljenje o kriptovalutama i sirovoj prehrani. U dokumentarcu se pojavljuje i njegova prijateljica Patricia koja osvjetljava njegove rane godine i komplikovanu potragu za vlastitim identitetom, koja se može interpretirati kao potreba za očinstvom.
Za mnoge Nizozemske parove ili samohrane majke koje su tražile donatora sperme, Meijer se činio idealanim odabirom – visok s gustom plavom kosom, Meijerov profil izdvajao se na stranicama za privatno doniranje sperme. Tako je osim donacija u čak 11 banaka sperme u Nizozemskoj i privatnih klinika, Meijer donirao spermu i u ostatku svijeta. Razgovarajući s brojnim roditeljima koji su ga upoznali i ljudima koji ga dobro poznaju od prije, čini se da je za Meijera proces donacije postao poput ovisnosti.
Kako se sve razotkrilo?
Prvi trag sumnje započeo je kad je jedan od roditelja čije je dijete začeto pomoću Meijerove sperme otkrio neuobičajno velik broj polubraće i polusestara u svom gradu. U međuvremenu, u Isala centru za plodnost, doktor dobiva anonimni e-mail u kojem se navodi da je jedan od njihovih donatora možda otac više od 150 djece u Nizozemskoj. Taj donator radio je izravno s porodicama i donirao drugim bankama, kršeći tako potpisani sporazum s Isalom. Međutim, Meijer je nastavio lagati i odbijao prestati donirati spermu ili obavijestiti druge roditelje o svojim postupcima pa su roditelji tražili alternativne načine kako da ga zaustave. Kad je nizozemski advokat Mark de Hek primio poziv od jedne majke tražeći pomoć, odlučio je preuzeti slučaj unatoč pravnim nejasnoćama. Na kraju, nizozemski sud zabranio je Meijeru doniranje sperme novim roditeljima pod prijetnjom kazne od 100.000 eura za svaku povredu, a naloženo je i uništavanje njegovih donacija koje se nalaze u bankama.
Posljedice ovakvog ponašanja su alarmantne za apsolutno sve članove porodica pa čak i Jonathanove porodice koje planiraju zasnivati svoju porodicu. Klinički embriolog dr. Max Curfs objasnio je da ograničenje donacija sperme postoji kako bi se djeca koja nastanu na taj način zaštitila od rizika krvnog srodstva ili nesvjesnog incesta.
Međutim, navodno ne postoje međunarodna ograničenja, što znači da internacionalne banke sperme mogu poslati uzorke u neku drugu zemlju. Meijer je prije nekoliko dana na svom YouTube kanalu objavio komentar na dokumentarac te iznio prijetnju Netflixu u obliku potencijalne tužbe za iznošenje neistinosti.