"Sretni ljudi čitaju i piju kavu" knjiga je privlačna naslova, ali burnih emocija
Prvijenac francuske psihologinje Agnès Martin-Lugand veliki je hit svuda gdje je objavljen. Naravno, naslov je mamac kojem se brojni knjigoljupci neće moći oduprijeti ni uz kakvu snagu volje, no što nas očekuje unutar knjige? Priča o povratku u život nakon tragedije? Ljubavna priča? Potraga za sobom nakon što smo izgubili tlo pod nogama? Sve to, i još mnogo više.
Naslov knjige odnosi se i na kafić-knjižaru koju je u Parizu otvorila junakinja knjige i nazvala je upravo tako: "Sretni ljudi čitaju i piju kavu." To je bilo mjesto koje je uvijek željela imati, a svoj san ostvarila je uz pomoć voljenoga supruga. U tu je knjižaricu njezina mala kći voljela dolaziti i svojim osmjehom svima uljepšavati dane. No sada njih dvoje više nema…
Diane upoznajemo godinu dana nakon prometne nesreće u kojoj je izgubila muža i kćer. Ne treba posebno isticati koliko ju je to pogodilo. Isključila se iz života te vrijeme provodi u kući, u tišini, okružena predmetima iz života koji je zauvijek nestao. Ne izlazi, ne razgovara s drugim ljudima – čak ni sa svojim roditeljima – vrijeme ubija pušeći cigarete i čekajući da se dogodi nešto što bi je potaknulo da nastavi živjeti.
Ipak, postoji čovjek koji Diane posjećuje i unosi nešto svjetla u taj mrak. Felix, njezin najbolji prijatelj, posjećuje je prepričavajući svoje noćne dogodovštine s raznim ljubavnicima te izvještavajući je o vanjskome svijetu i stanju u knjižari koju vodi u njezinu odsustvu. Kako vrijeme prolazi, Felix počinje shvaćati da je vrijeme da se Diane trgne iz tuge i barem pokuša stati na noge.
Dosjetio se da bi najbolji način da se Diane oraspoloži mogao biti njihov zajednički odlazak u tople krajeve. I to postane prijelomna točka – Diane odluči da joj je dosta toga; više ne želi da joj drugi pomažu savjetima i podrškom koja je, čini se, samo paralizira. Odluči krenuti u nepoznato i to potpuno sama. Kupuje kartu za Irsku te ondje iznajmljuje kolibu u zabačenom dijelu zemlje, blizu mora.
Sve je to lijepo zamišljeno, ali od sebe ne možemo pobjeći. Diane se i ondje zatvori u svoja četiri zida, izlazeći samo da bi prošetala obalom mora. No njezin prvi susjed, prgavi i mrzovoljan Irac, ne da joj prijeko potreban mir. Prema njoj je grub i čini sve kako bi joj zagorčao život. Čudnom igrom sudbine ispadne da je bijes koji u njoj potiče upravo ono što joj je treba. Znamo i sami da je ljutnja ugodnija od tuge. Tako je bilo i s njom.
Osim što je Irac iritantan, on je istodobno fascinira svojim izletima u prirodu, gdje po cijele dane fotografira iste scene. Polako se njih dvoje počinju družiti, a na pomolu je i neobično prijateljstvo. Možda čak i ljubav? On jest neugodan karakter, ali njegova vanjština nekako privlačna Diane, a njegova odbijanja u njoj posade sjeme nove volje za borbom. Ipak, nemojte prenagliti sa zaključcima, ono što se dogodi moglo bi vas iznenaditi.
Napisati više od ovoga bilo bi previše, a nismo rekli mnogo. Knjiga je, budući da je autorica Agnès Martin-Lugand psihologinja, autentičan prikaz gubitka te jednog od načina kojim se možemo nositi s boli. Čitatelj će izvući svoje zaključke ali, bez obzira na osobni doživljaj kraja knjige, putovanje se isplati.
Zadovoljna.hr