Iako Bratunčanki Maji Novaković film nije bio primarno obrazovanje, školujući se za istoričara umjetnosti zavoljela je i film, a ta ljubav donijela joj je i svjetski uspjeh. Naime, njen dokumentarni film "A sada se spušta veče" nedavno je nagrađen na festivalu "Full Frame" u Daramu u Sjevernoj Karolini, čime se direktno svrstao u kvalifikacije za nominaciju za "Oscara". I dok je ovaj intervju za "Nezavisne" bio u procesu izrade, Novakovićevoj je stigla još jedna nagrada, i to iz Los Anđelesa. Mlada autorka govori o procesu snimanja kratkog filma koji je prikazao dvije bake koje žive izolovano u brdima istočne Bosne, ali i o svojoj porodici.
NN: Zahvaljujući nagradi za najbolji kratki film u Sjevernoj Karolini Vaš dokumentarac "A sada se spušta veče" je u kvalifikacijama za nominacije za nagradu "Oscar". Kakva je dalje procedura što se toga tiče i da li ste kao mlad autor iznenađeni uspjehom koji film postiže?
NOVAKOVIĆ: Apsolutno. Divno je iznenađenje, veliki podstrek i vjera da umjetnost ruši prepreke i granice. Pogotovo je iznenađenje jer ja nisam iz svijeta filma. Završila sam istoriju umjetnosti, pa sam "u hodu" učila o produkciji, distribuciji, festivalskim uslovima i pravilima kako i gdje slati film. Procedura se sastoji iz slanja prijave, potom članovi Akademije iz dokumentarne sekcije glasaju da izaberu 10 filmova za short listu i nakon toga se bira pet filmova za nominaciju. Trenutno sam u pregovorima s američkim publicistom i distributerima da pokušamo da plasiramo i dovedemo film u short listu, tako da bi ga što veći broj članova Akademije pogledao i glasao za njega.
NN: Selo, običaji i tradicija, ono je što u grubim crtama opisuje Vaš film, ali on prikazuje i toplinu ljudske duše, usamljenost, na kraju i ljepotu koju teško da mogu pružiti gradske sredine.
NOVAKOVIĆ: Tako je. To je moje selo, gdje sam odrasla i odakle dolazim. Odrastati u prirodi nosi sa sobom posebnu draž i slike djetinjstva koje su obojene mnogim bojama, a sjećanja su neka vrsta kaleidoskopa gdje se te boje miješaju i dobijamo jednu drugu stvarnost. Da sam odrasla u gradu, moj vizuelni doživljaj bi bio sasvim drugačiji. Kao dijete sam išla na to brdo do baka, čuvala ovce sa njima i pravila im društvo. Bilo mi je uvijek zanimljivo da razmišljam o čemu misle dok provode cijeli dan na livadi u tišini sa stadom. Vizuelizacija slika koje pamtim iz djetinjstva bile su polazna tačka za stvaranje ovog filma. Bitno mi je bilo da prikažem i zabilježim male, pa čak i neprimjetne, detalje svakodnevnog života skromnih ljudi i njihovu povezanost s prirodom. Pored poštovanja prema starim ljudima, tema filma je proizašla iz interesovanja za njihov život, običaje, misli i njihovu samoću.
NN: Koliko nas zapravo porijeklo određuje u životu i koliko je važno da ga se ne stidimo, već da, baš kao što je slučaj sa Vašim filmom, izvučemo najbolje iz sredine iz koje dolazimo?
NOVAKOVIĆ: Ponosna sam na sav trud koji je moja porodica ulagala u radu na zemlji kroz generacije. Sama zemlja me je mnogo naučila, prvenstveno strpljenju. Takođe, naučila me je da cijenim rad i trud malog čovjeka. Željela sam da svoje porijeklo, slike iz djetinjstva inkorporiram s onim što sam naučila na studijama istorije umjetnosti. Veliki uticaj je imalo slikarstvo realizma i realizam u književnosti koji me je ohrabrio da napravim konstrukciju bez naracije, a zbirka pripovijedaka "Slike iz seoskog života" Janka Veselinovića su mi pomogle da bez radnje uhvatim atmosferu, duh naroda, svakodnevicu. Sliku Gistava Kurbea "Prosejavanje pšenice" sam rekonstruisala i oživjela u filmu, jer je u meni probudila veliku nostalgiju, kada sam je ponovo vidjela na studijama, podsjetila me je ko sam i odakle dolazim.
NN: Da li se običaj bajanja, odnosno tjeranja oblaka zadržao u mjestu iz kojeg dolazite i danas i u kojoj mjeri?
NOVAKOVIĆ: Nažalost, nije se zadržao. Ostali su fragmentarno tragovi od tih rituala u nekim domaćinstvima. U filmu sam prikazala bajalicu protiv grada i nevremena da ne uništi usjeve. Neke od tih rituala i običaja sam kao mala i sama upražnjavala, ali ne kao što je u filmu. Cijeli taj ritual s vjenčanicom u filmu više ne postoji, ali je meni moja majka pričala, kada je ona bila mala, da je njena majka, moja baka, to radila. I danas je taj ritual otišao u zaborav. Jeste sujevjerje, ali je lijepo. To je čar jednog kulturnog identiteta i kulture življenja, jedna nematerijalna kulturna baština. Bajalice i ti rutuali su jako propadljivi, jer ih lako zaboravljamo, pa mi je bilo bitno da ih sačuvam.
NN: Kako su bake koje se pojavljuju u filmu reagovale tokom snimanja istog, kako su reagovale na kameru, ali i na samu činjenicu da ih pratite tokom obavljanja njihovih svakodnevnih poslova?
NOVAKOVIĆ: Imala sam sreću da ih poznajem od malih nogu. Unaprijed smo se sve dogovarale i baka Vinka (mlađa baka u filmu) se sjajno snašla. Nije imala tremu pred kamerom, kao ni opterećenost kako će izgledati. Starija baka Obrenija, kada smo snimali, imala je 98 godina i njoj nije bilo jasno šta mi zapravo radimo i šta to snimamo. Imala sam pripremljenu knjigu snimanja, sa crtežima scena koje je potrebno snimiti, pa smo se uklapali u zavisnosti od posla koji taj dan obavljaju. Razumjela sam koliko im je bitno da završe predviđeni posao tog dana, pa ukoliko se desi da baku Vinku usporim u okopavanju bašte, poslije snimanja smo direktorka fotografije Jasna Prolić i ja pomagale.
NN: Slažete li se da nas je i ova situacija sa virusom korona možda podsjetila na to koliku vrijednost zapravo ima selo i ono što stvorimo sopstvenim rukama? Činjenica je da se s takvim radom teže, ali sigurno mirnije živi?
NOVAKOVIĆ: Da. Nadam se da ćemo iz ove situacije svi ponešto naučiti. Prvenstveno koliko nam je priroda bitna i koliko je potrebno da je štitimo i čuvamo. Nažalost, zaboravi se gledati dugoročno. Svima nama je lakše pobrati kratkoročne plodove, a ne mislimo o samom stablu, njegovom korijenu i da li će korijen ostati zdrav za buduće generacije. Rad na zemlji jeste težak, ali isto tako nosi sa sobom svoje ljepote, gdje priroda i zemlja kriju svoje tajne i čeka da ih neko odškrine i upozna.
Žene.ba / NN