Kada je riječ o sportskim aktivnostima i brizi za tjelesno zdravlje, trčanje je najbolje što mi se dogodilo. A počelo je u ranu jesen točno prije dvije godine.
I danas se sjećam kako mi je jedne noći naprosto nešto došlo i ujutro sam se uputila kupiti svoje prve tenisice za trčanje, ne vjerujući ni sama sebi da ja, inače u školskim godinama antitalent za sport odnosno jedna od onih koja je imala petice iz gotovo svega, ali ne i iz Tjelesno-zdravstvene kulture, započinjem svojom voljom neku sportsku aktivnost.
Ta je odluka bila jedna od najboljih koje sam ikada donijela. Počeci su bili, u najmanju ruku, vrlo izazovni. Pretrčati 500 metara bez pauze, čak i sa samo 5 kilograma viška, bilo je u mojoj glavi ravno penjanju na planinu. Boca vode bila mi je vjerni pratitelj, ali sam se istodobno pitala zašto nikada sve one poletne trkače ne vidim s vodom u rukama. Ipak, nisam htjela odustati nakon prvog dana, pa sam se probudila i idućeg jutra s istom misijom – pokušati trčati i preživjeti.
Za nekoga tko godinama nije napravio ni čučanj to je bilo uistinu izazovno. No svaki je dan postajalo sve lakše. Kako se mijenjao vanjski okoliš i počeo pokazivati svoje najljepše jesensko ruho, tako je i moja kondicija postajala sve bolja.
Moram priznati da sam s dolaskom zimskih dana zapostavila trčanje, no ponovno sam mu se vratila u proljeće i tada donijela odluku da ću otrčati svoju prvu službenu utrku. Ispalo je da je to bila UNICEF-ova utrka Mliječna staza u rujnu 2019., a osjećaje koji su me tada prožimali pamtim i danas.
Međusobna podrška nepoznatih ljudi, natjecanje sa samom sobom i vlastitim granicama, trenuci u kojima misliš da ćeš se srušiti, ali ih onda ipak nekako prevladaš, bodrenje same sebe, gledanje stotina drugih ljudi oko sebe koji također daju sve od sebe i bore se s nekim svojim morama... A onda trenutak prelaska kroz ciljnu liniju, dobivanje medalje za sudjelovanje, riječi podrške... Osmijeh mi nije silazio s uha, a atmosferu nije pokvario ni obilni pljusak koji je započeo baš netom po završenoj utrci.
Međutim, ova godina je nešto čemu se nismo mogli nadati ni u najgoroj noćnoj mori. Jesen je obično vrijeme kada se masovno organiziraju utrke, kada je gotovo svaki vikend rezerviran za skupljanje kilometara i medalja, kada svi trkači, bilo poznati ili nepoznati, postaju jedno i bodre se. Takvo zajedništvo i snagu teško je opisati onima koji to nisu iskusili.
Zbog pandemije koronavirusa gotovo da i nema organiziranih utrka, a one koje i jesu, kao nedavno održana UNICEF-ova, organiziraju se virtualno, što znači da svaki trkač trči zasebno onda kada mu to odgovara, a prijeđeni kilometri bilježe se aplikacijama. I sve to itekako utječe na doživljaj trčanja.
Ipak, ako smo uspjeli u ovoj ludoj godini ikada doći do rujna, zašto svejedno ne bismo ovu jesen iskoristili za ponovno trčanje ili za započinjanje te navike?
Ne samo da je, vjerujte, trčanje u jesenskom krajoliku jedna od aktivnosti koje ćete uvijek pamtiti nego ima i brojne dobrobiti za naše zdravlje. Osim toga, dugogodišnji trkači slažu se da uistinu nema boljeg dijela godine od jeseni za usvajanje ove navike.
A evo i zašto.
1. Pogodna temperatura
Dok je ljeti potrebno dizati se u zoru kako bi se moglo što ugodnije trčati, u jesen to ne mora biti tako. Iako trenutno svjedočimo toplijem rujnu nego što smo to navikli, temperature su ipak niže od onih ljetnih. Samim time, to znači da je trčanje sigurnije, da ne postoji toliko velik rizik od dehidracije kao što je postojao ljeti, a smanjuju se i mogućnosti vrtoglavice, pa čak i sunčanice.
2. Prilika za novi početak
Jesen obično vežemo uz nove početke. To je razdoblje kada se (možda) vraćamo na radno mjesto ili školovanje punih baterija i planova za budućnost. Brojni ljudi si, možda čak i više nego s početkom nove godine, obećavaju da će pokušati nešto promijeniti. Trčanje je jedna od najjednostavnijih aktivnosti s kojima možete započeti put promjene. Sve što vam treba su prikladne tenisice i malo dobre volje. Čak i samo 15 minuta trčanja učiniti će čuda u vašoj novoj rutini.
3. Poboljšanje psihičkog i fizičkog zdravlja.
Kako dani postaju sve kraći, a time večeri duže, u mnoge od nas u jesen se zavlači zrno ansksioznost ponekad čak i depresije. Stručnjaci se slažu da ta situacija može zadesiti bilo koga, no otežavajuće okolnosti svakako su samoća, nedostatak bliskih ljudi, prekid veze, gubitak posla, bolesti ili smrti bliskih ljudi.
To se događa jer nam se zbog promjena kojima svjedočimo u prirodi može činiti da počinjemo gubiti kontrolu nad svojim životom i onime što nas okružuje. No trčanje je odličan ispušni ventil koji može pomoći. Imat ćete se čemu veseliti, natjecati se sami sa sobom, dokazati si što sve možete.
Osim što poboljšava mentalno zdravlje, trčanje ima brojne dobrobiti i za naše tijelo. Gubitak kilograma svakako je velika prednost jer se s njime smanjuje i povišeni krvni tlak, kao i mogućnosti za razvoj dijabetesa.
I zato prigrlite ovu jesen, koliko god bila luda i neobična. Izvadite svoje tenisice i krenite. Zadajte si neki svoj cilj. Odredite kilometražu koju dosad još nikada niste uspjeli pretrčati, a potom korak po korak krenite prema cilju. Vjerujte, na kraju ćete se osjećati sjajno.
(Zadovoljna.hr)