Iako nije baš uobičajeno, mislim da bi svatko trebao razmisliti o ideji propuštanja svog vjenčanja. Poslušajte me! Ne tvrdim da bismo svi trebali postati „odbjegle nevjeste”, već želim podijeliti svoje iskustvo s idejom da vjenčanja i velike, raskošne zabave nisu nužno sinonimi. Ta ideja je duboko ukorijenjena u našoj kulturi, društvenim krugovima, pa čak i u crkvama, što često skreće pažnju s onoga što je zaista važno.
Evo kako je to izgledalo. Kada smo se moj zaručnik i ja zaručili, odmah smo znali da želimo jednostavno vjenčanje, bez pompe. Zašto? Zdravlje mi nije bilo baš najbolje, a planiranje velike zabave samo bi dodatno povećalo rizik. Svi su se složili da je minimalističko vjenčanje savršena opcija za nas, a ljudi su se počeli javljati i nuditi pomoć. Pomislila sam: „Super, s ovoliko pomoći sve će ići glatko!”
I tada se dogodilo nešto neobično.
Većina onih koji su nudili pomoć s vjenčanjem počela je mijenjati svoje pristupe. (Što vjenčanja čine ljudima…?) Iako smo se dogovorili za jednostavno vjenčanje, činilo se da su svi vjerovali da neću biti sretna ako ne bude: … (dopunite sami). Ukrašene dvorane, savršeni deserti, elegantni programi, posebne frizure, igre, pokloni… Čak je i svećenik pitao mog zaručnika može li nositi ručni sat na fotografijama.
Svi su smatrali da postoji samo jedan način da me, mladenku, usreće. Svaka osoba me voljela i imala najbolje namjere, ali ubrzo sam se osjećala izgubljeno u svim tim „prijeko potrebnim” detaljima. Počela sam razmišljati: „Što je s jednostavnošću?!”
Možete zamisliti kako je sve završilo. Tjedan prije vjenčanja, ozbiljno sam oboljela, ali planovi za vjenčanje su nastavili teći kao da je sve u redu. Gosti su dolazili sa svih strana, DJ se pripremao za glazbu, svi su se dotjerali i čekali moj dolazak u crkvu.
No, to se nije dogodilo. Propustila sam cijeli dan. Nisam ni pozdravila zaručnikove roditelje. Na kraju su svi uživali u večeri, plesali, a onda su otišli kući, bez da su ikada svjedočili vjenčanju.
Iako je to zvučalo neobično, upravo tada su stvari postale puno bolje.
Sjećate se svih onih ljudi koji su pokušavali dodati „posebne” detalje mom minimalističkom vjenčanju? Svi su se okrenuli za 180 stupnjeva. Svećenik, koji je danima uvježbavao ceremoniju dok mene nije bilo, odjednom nam je predložio da možemo promijeniti datum vjenčanja kad god mi odgovara. Čak je ponudio da nas vjenča kod kuće, uz posebno dopuštenje biskupa.
DJ je poslao suosjećajan e-mail, zahvalio se što je bio dio svega, iako me nije bilo. Frizerka je ponudila da dođe kod mene doma kad god budemo imali novi datum. Fotografkinja je rekla da može doći kad god nam odgovara. Svi gosti su bili puni razumijevanja, rekavši da je najvažnije da se osjećam dobro.
„Stvarno čudno”, pomislila sam, zahvalna, ali i zbunjena. „Što se dogodilo sa svim onim zamislima i planovima?” Nisam bila sigurna je li mi itko vjerovao kada sam prvotno rekla da vjerojatno neću biti dovoljno zdrava za „normalno” vjenčanje, ili su to shvatili tek kad su vidjeli situaciju. No, kako god bilo, čvrsto vjerujemo da je najveći blagoslov u cijeloj toj kaotičnoj situaciji bilo to što su svi članovi obitelji i prijatelji bili spremni prilagoditi se okolnostima.