Djevojčice vole lutke, dječaci automobile? Koliko roditelji nesvjesno utiču na izbore svoje djece

Ovakve prizore često doživljavamo kao nešto sasvim prirodno, ali rijetko zastanemo i zapitamo se kako su se te sklonosti razvile. Da li djeca zaista sama biraju ono što ih zanima ili na njihove odluke utiču očekivanja s kojima se susreću od najranijeg djetinjstva?

Roditelji žele da njihova djeca budu sretna, sigurna u sebe i slobodna da razvijaju vlastitu ličnost. Ipak, čak i kada nemaju namjeru nametati pravila, svakodnevnim postupcima mogu slati poruke o tome šta se smatra prikladnim za djevojčice, a šta za dječake.

Od izbora odjeće i igračaka do načina na koji razgovaramo s mališanima, rodni stereotipi mogu biti prisutni mnogo prije nego što djeca postanu svjesna njihovog značenja.

Kako djeca usvajaju predstave o tome šta je za djevojčice, a šta za dječake?

Djeca odrastaju posmatrajući svijet oko sebe. Primjećuju kako se oblače odrasli, kojim se igračkama igraju njihovi vršnjaci i kakve reakcije izazivaju kada pokažu interesovanje za nešto što se ne uklapa u uobičajena očekivanja.

Kada djevojčici redovno nudimo lutke, kuhinjice i igračke za uljepšavanje, a dječaku automobile, građevinske setove i sportske rekvizite, izbor koji im predstavljamo postaje prilično ograničen. To ne znači da će djeca nužno zavoljeti ono što im ponudimo, ali mogu dobiti utisak da su neke aktivnosti namijenjene njima, dok druge nisu.

Slične poruke prenose se i kroz pohvale i komentare. Djevojčicama se često govori da su lijepe, uredne i nježne, dok se dječake češće ohrabruje da budu hrabri, snažni i samostalni. Iako takve riječi uglavnom dolaze iz dobre namjere, njihovo ponavljanje može utjecati na to kako djeca doživljavaju sebe i svoje mogućnosti.

Zbog toga je korisno obratiti pažnju na način na koji govorimo o dječijim interesima. Umjesto da određenu aktivnost odmah povezujemo s njihovim spolom, možemo ih jednostavno pitati šta ih privlači i omogućiti im da sami istražuju.

Šta ako djevojčica voli automobile, a dječak princeze?

Djeca nemaju ista interesovanja, čak ni kada odrastaju u istoj porodici i imaju slične mogućnosti. Jedno dijete može uživati u odijevanju lutaka i osmišljavanju priča, dok drugo može radije rastavljati igračke, graditi kule od kockica ili istraživati prirodu.

Isto tako, djevojčica može obožavati fudbal, a dječak uživati u plesu, crtanju ili igri s plišanim igračkama. Takve sklonosti ne bi trebale biti razlog za zabrinutost niti povod da dijete pokušavamo usmjeriti prema onome što smatramo prikladnijim.

Važno je razlikovati dječije stvarne želje od izbora koje pravimo umjesto njih. Ako dijete samo poseže za određenom igračkom i u njoj uživa, nema razloga da ga odvraćamo od nje samo zato što se ne uklapa u tradicionalne predstave o dječacima i djevojčicama.

S druge strane, ne treba ni pretpostavljati da svako dijete mora izbjegavati tipične rodne obrasce kako bismo ga smatrali slobodnim u izborima. Djevojčica koja voli haljine i šminku nije manje samostalna, baš kao što dječak koji uživa u sportu ne mora zbog toga odgovarati nekom unaprijed određenom modelu muškosti.

Cilj nije usmjeriti djecu u suprotnom pravcu, već im omogućiti da otkriju šta im se zaista sviđa.

Zašto je važno preispitati vlastite navike?

Roditelji često misle da odgoj bez stereotipa podrazumijeva velike odluke i stroga pravila. U stvarnosti, promjene mogu početi od sasvim običnih situacija.

Prilikom kupovine igračaka korisno je razmotriti šta dijete zanima, umjesto da se izbor automatski određuje prema tome je li riječ o djevojčici ili dječaku. Isto vrijedi za knjige, sportove, kreativne aktivnosti i kućne obaveze.

Djeci možemo ponuditi različita iskustva, a zatim im dopustiti da pokažu šta im odgovara. Dječak može učestvovati u pripremi obroka, a djevojčica sastavljati modele i istraživati tehniku. Takve aktivnosti nisu samo prilika za zabavu nego i način da mališani razvijaju različite vještine.

Važno je i kako reagujemo kada dijete pokaže interesovanje koje nismo očekivali. Podsmijeh, zabrane ili komentari poput "to nije za dječake" i "djevojčice se tako ne ponašaju" mogu učiniti da se mališani postide vlastitih želja i počnu ih skrivati.

Umjesto toga, roditelji mogu pokazati radoznalost i podršku, čak i kada im dječiji izbori nisu bliski. Ne moramo dijeliti svako interesovanje svog djeteta da bismo ga poštovali.

Djeca ne moraju ispuniti naša očekivanja

Na razvoj dječije ličnosti utiče mnogo različitih faktora, uključujući porodicu, vršnjake, okolinu, medije i individualne sklonosti. Roditelji imaju važnu ulogu, ali ne mogu unaprijed odrediti šta će njihova djeca voljeti, koje će talente razviti niti kakvi će ljudi postati.

Upravo zato nije potrebno da svaku dječiju sklonost posmatramo kao rezultat vlastitog odgoja. Nekada će dijete zavoljeti nešto što smo mu ponudili, a nekada će ga privući potpuno drugačiji interesi. Oba ishoda dio su odrastanja.

Najvažnije je da djeca imaju priliku upoznati različite aktivnosti, razvijati vlastite sposobnosti i osjećati da ih roditelji prihvataju. Ne moraju voljeti iste stvari kao njihovi roditelji, braća, sestre ili prijatelji.

Kada im ostavimo dovoljno prostora za istraživanje, šaljemo im važnu poruku: ne moraju se uklapati u unaprijed određene uloge kako bi bili prihvaćeni. Njihovi interesi ne moraju izgledati onako kako smo ih zamislili, jer odgoj nije stvaranje djeteta prema našem nacrtu, već pružanje podrške osobi koja tek otkriva ko želi biti.