"Rana identifikacija disleksije može znatno uticati na obrazovanje djeteta. Ako se stanje prepozna na vrijeme, djeca će s vremenom postići sposobnost čitanja na nivou svojih vršnjaka", ističe Benjamin Powers iz Udruženja za disleksiju.
Disleksija je poremećaj učenja koji pogađa otprilike jedno od pet djece. U ranom djetinjstvu, znakovi disleksije uključuju pogreške u izražavanju, poput izgovora "pedvjedić Mero" umjesto "medvjedić Pero". Dijete se može mučiti s imenovanjem poznatih predmeta, može imati poteškoća s rimovanjem i nizovima, te može imati problema u praćenju uputa s više koraka.
U nižim razredima, djeca s disleksijom mogu se boriti s pamćenjem naziva slova i njihovih zvukova. Mogu biti zbunjeni slovima koja izgledaju ili zvuče slično, te imati poteškoća u čitanju poznatih riječi. Često mijenjaju riječi pri čitanju naglas, te se suočavaju s pravopisnim teškoćama i poteškoćama u odvajanju pojedinačnih glasova u riječima ili spajanju slova u riječi.
U višim razredima, moguće je da će preskakati ili zamijeniti kraće riječi te imati poteškoća u usvajanju novih riječi. Dijete može imati problema s prepoznavanjem uobičajnih riječi i objašnjavanjem radnje u priči. Karakteristike disleksije uključuju loš pravopis i izbjegavanje čitanja kad god je to moguće, ili osjećaj frustracije i uzrujanosti tokom čitanja.
Pedagozi i psiholozi obučeni su za prepoznavanje disleksije. Roditelji također trebaju blisko sarađivati s učiteljima, pedijatrima i, ako je potrebno, s drugim medicinskim stručnjacima, uključujući neuropsihologe i logopede, ako sumnjaju da njihovo dijete ima disleksiju.