Stres možemo definisati kao odgovor našeg organizma na opasnost, pritisak, zahtjev ili promjenu (stresori), tačnije na bilo šta što naš organizam izbacuje iz ravnoteže. Nama odraslima to bude najčešće posao, sastanci, poslovni ciljevi i zahtjevi, kolege, porodične situacije, bolesti, negativni događaji ili pojave u društvu, dok djeci najveće stresove predstavljaju škola (ispiti, ocjene, učenje, uspjeh, upisi…), vršnjaci (komunikacija, bullying, društvene mreže, natjecanja…), porodica (odnosi sa roditeljima, braćom, očekivanja, briga…), društvena zbivanja (pandemija, agresivno ponašanje, negativni incidenti i dr.).
Još jedna velika razlika je u tome što mi odrasli najčešće možemo prepoznati stresore, znati da smo pod stresom i poduzeti nešto po tom pitanju dok je kod djece drugačija situacija. Djeca vrlo često ne znaju što je stres, ni da su pod stresom, ne prepoznaju ga i ne znaju ga verbalizirati dok adolescenti iako lakše prepoznaju stres i znaju da su pod stresom, ipak vrlo često ne žele pitati za pomoć ili ne znaju koga bi i kako pitali.
Bilo da imaju malo ili veliko dijete, roditelji su ti koji bi trebali prepoznati da li je njihovo dijete pod stresom, što uzrokuje stres i pomoći mu da se lakše nosi sa stresom.
Stres u djece različitih dobnih skupina manifestira se kroz različite simptome i obrasce ponašanja. U dobi od 4 do 7 godina, često dolazi do regresivnog ponašanja poput sisaljki palca, noćnog mokrenja ili strahova od odvajanja. Djeca mogu pokazivati i slabiju koncentraciju, tantrume ili bitke oko obroka i odlaska na spavanje. Emocionalni stres često se očituje kroz fizičke simptome poput bolova u trbuhu ili glavobolja.
U dobi od 7 do 10 godina, djeca postaju svjesnija okoline oko sebe i mogu preuzeti obrasce ponašanja roditelja pod stresom. Česti su promjene raspoloženja, a djeca mogu biti nemirna, agresivna ili zabrinuta. Mogu se pojaviti negativni govor samopouzdanja ili nesposobnosti.
U dobi od 10 do 13 godina, školski stres postaje izraženiji, uključujući učenje, testove, ocjene i očekivanja okoline. Također se suočavaju s izazovima poput vršnjačkog pritiska, društvenih mreža i ulaska u pubertet. To može rezultirati povlačenjem, lošijim akademskim uspjehom ili neposlušnim ponašanjem.
U tinejdžerskoj dobi (13-19 godina), vršnjački pritisak postaje izrazito važan, a mladi se trude biti prihvaćeni u društvu. Ovo razdoblje može biti izazovno zbog hormonalnih promjena, školskog stresa i društvenih promjena. Pandemija COVID-19 dodatno je pogoršala situaciju, jer su mnogi mladi izgubili socijalne interakcije i važne događaje poput maturalnih večeri. Stres se može manifestirati kroz anksiozno-depresivno ponašanje, poremećaje spavanja, promjene raspoloženja i poremećaje prehrane.