U susret konferenciji "Sretno Rasti": Andrea i Slađana o izazovima s kojima se roditelji suočavaju

Upravo će o ovim temama, ali i o dječijem samopouzdanju, emocionalnoj otpornosti, granicama i ulozi oca u odrastanju, biti riječi na trećoj konferenciji "Sretno Rasti".

Andrea i Slađana za Žene.ba otkrile su šta nas očekuje na ovogodišnjem izdanju konferencije i zašto je važno da o roditeljstvu razgovaramo iskreno, bez pritiska da sve moramo raditi savršeno.

Roditelji danas imaju pristup ogromnoj količini savjeta o odgoju, ali čini se da nikada nisu bili pod većim pritiskom da sve rade ispravno. Jesu li društvene mreže roditeljstvo učinile težim i kako razlikovati korisne savjete od onih koji kod roditelja stvaraju osjećaj krivice i nesigurnosti?

Andrea: Mislim da društvene mreže nisu nužno otežale roditeljstvo, nego su promijenile način na koji doživljavamo sebe kao roditelje. Nekada smo se upoređivali s ljudima iz svoje okoline, a danas se svakodnevno upoređujemo s hiljadama porodica čije živote posmatramo kroz pažljivo odabrane kadrove. Problem nastaje kada tuđi najbolji trenutak počnemo porediti sa svojom svakodnevicom. Zato savjet ne procjenjujem samo prema tome koliko lijepo zvuči, nego i prema tome ko ga daje, na čemu ga zasniva i ostavlja li prostor za različitost među djecom. Dobar savjet proširuje naše razumijevanje, a ne uvjerava nas da smo do sada sve radili pogrešno.

Slađana: Smatram da smo nekako kolektivno prihvatili pogrešan narativ: da je očekivano i normalno da se osjećamo loše zbog sadržaja koji gledamo na Instagramu. Ne mislim da nečiji način života ili roditeljstva treba biti razlog da sebe doživljavamo kao manje vrijedne ili kao loše majke. Ako nas neki sadržaj pogađa, važno je da zastanemo i zapitamo se zašto se tako osjećamo i zbog čega tuđi izbor doživljavamo kao mjerilo vlastite vrijednosti. Imamo mogućnost da biramo koga pratimo, da zaobiđemo ono što nam ne prija i da prestanemo pratiti profile zbog kojih osjećamo pritisak. Istovremeno, dostupni su nam stručnjaci, pedagozi i psiholozi koji dijele korisna znanja, besplatni podcasti i preporuke knjiga. Mislim da Instagram može biti veoma koristan kada ga koristimo svjesno i biramo sadržaj koji nam nešto donosi. Lično savjete biram prema tome ko ih daje, koliko su utemeljeni i imaju li smisla za našu porodicu. Ne moramo sve što vidimo primijeniti u svom životu, niti tuđi izbor znači da je naš pogrešan. Na Instagram gledam kao na inspiraciju, a ne kao na spisak onoga što moram biti ili raditi. Voljela bih da više razgovaramo o načinu na koji posmatramo sadržaj i pritisku koji sami sebi stvaramo poređenjem s drugima.

Na konferenciji "Sretno Rasti" govorite o granicama, emocionalnoj otpornosti i samopouzdanju djece. Šta se događa kada roditelji, u želji da djeci pruže sve najbolje, počnu uklanjati svaku prepreku s njihovog puta? Može li pretjerana zaštita dugoročno otežati djetetu da se nosi sa životnim izazovima?

Andrea: Mislim da ponekad iz najbolje namjere djeci pokušavamo skratiti put koji im je zapravo potreban da bi odrasla. Kada riješimo svaki njihov problem, ublažimo svako razočaranje i intervenišemo čim nešto postane teško, možda im šaljemo poruku da su neprijatnosti nešto od čega ih uvijek neko mora zaštititi. A život ne funkcioniše tako. Ne mislim da djecu treba prepustiti sebi, nego im dati prostor da pokušaju, pogriješe i osjete da mogu ponovo. Moj zadatak nije da im garantujem da neće pasti, nego da izgrade dovoljno povjerenja u sebe kako bi znali šta mogu učiniti kada se to dogodi.

Slađana: Stručni odgovor na ovo pitanje prepustit ću našim govornicima na konferenciji, a ja mogu govoriti iz svog iskustva kao majka. Prirodno je da želim zaštititi svoju djecu, ali znam da ne mogu ukloniti svako razočaranje i svaku neprijatnost. Trudim se da budem uz njih dok pokušavaju, griješe i uče, ali i da ne radim sve umjesto njih. Važno mi je da odrastaju s povjerenjem u sebe, a ne s uvjerenjem da bez mene ništa ne mogu.

Jedna od tema ovogodišnje konferencije jeste uloga oca u odrastanju djeteta. Iako se o važnosti očinske prisutnosti sve više govori, svakodnevna briga o djeci i dalje često pada na majke. Šta se konkretno mora promijeniti da bi očevi postali ravnopravni učesnici u odgoju, a ne samo podrška majkama?

Andrea: Mislim da promjena počinje onda kada prestanemo očinstvo posmatrati kao nešto što se uključuje nakon radnog vremena, dok se majčinstvo podrazumijeva kao stalna dostupnost. Briga o djeci nije samo vrijeme provedeno s njima, nego i hiljadu malih odluka, planiranje, praćenje školskih obaveza, razgovori s nastavnicima, razmišljanje o njihovim potrebama i organizacija porodičnog života. Ravnopravnost ne znači da oba roditelja moraju sve raditi identično, nego da nijedno od njih ne nosi samo odgovornost za cjelinu. Djeci je važno da odrastaju uz iskustvo da se ljubav, briga i odgovornost u porodici podrazumijevaju kod oba roditelja.

Slađana: Za početak, voljela bih da prestanemo govoriti da tata "pomaže mami" kada brine o vlastitoj djeci. Ravnopravnost za mene znači da oboje znamo šta je djeci potrebno i preuzimamo odgovornost, uključujući i ono nevidljivo planiranje i pamćenje obaveza. Nije dovoljno da mama sve organizuje, a tata čeka da dobije zadatak. Važno je i da prihvatimo da otac neke stvari može raditi drugačije, a da ga majka pritom ne mora stalno nadgledati i ispravljati.

Djeca se danas vrlo rano suočavaju s očekivanjima da budu uspješna, odgovorna i dobra u školi. Kako prepoznati trenutak kada roditeljska želja da dijete ostvari svoj potencijal preraste u pritisak koji narušava njegovo samopouzdanje? Gdje je granica između zdrave ambicije i pretjeranih očekivanja?

Andrea: Za mene je važno da dijete razvija svoje potencijale, ali da pritom ne stekne osjećaj da mora stalno dokazivati koliko vrijedi. Mislim da odrasli često previše pažnje posvećuju rezultatima, a premalo procesu kroz koji dijete prolazi. Pitamo ga koju je ocjenu dobilo, a zaboravimo pitati šta mu je bilo teško, šta je novo naučilo i kako se osjećalo. Ambicija je zdrava dok djetetu daje motivaciju da istražuje vlastite mogućnosti.

Slađana: Želim da moja djeca razvijaju svoje sposobnosti, ali mi je važnije kako se osjećaju i kakvi ljudi postaju nego da u svemu budu najbolja. Mislim da trebamo zastati kada dijete više brine o našoj reakciji nego o tome šta je naučilo ili u čemu uživa. Podržavam trud, upornost i odgovornost, ali ne želim da preko djece ostvarujem vlastite ambicije. Važno mi je da znaju da moja ljubav i njihova vrijednost ne zavise od ocjene, medalje ili pobjede.

Često se govori o tome kako roditelji trebaju razgovarati s djecom, razumjeti njihove emocije i biti im podrška. Međutim, šta kada roditelj sam nema razvijene mehanizme za nošenje sa stresom, ljutnjom i vlastitim strahovima? Može li roditelj naučiti dijete emocionalnoj stabilnosti ako se i sam s tim bori?

Andrea: Mislim da djeci ne možemo ponuditi model emocionalne zrelosti ako od njih očekujemo da regulišu emocije koje ni sami ne znamo prepoznati. To ne znači da roditelj mora biti smiren u svakoj situaciji, nego da mora biti spreman pogledati i vlastito ponašanje. Djeca vrlo brzo prepoznaju razliku između onoga što im govorimo i načina na koji se mi ponašamo. Ako od njih tražimo da ne viču, a sami vičemo kada smo frustrirani, naša poruka gubi smisao.

Slađana: Ne mislim da prvo moramo riješiti sve svoje probleme da bismo mogli biti dobri roditelji. Ali moramo biti spremni prepoznati svoje reakcije i preuzeti odgovornost za njih. Mogu djetetu reći: "Bila sam ljuta, ali nije bilo u redu što sam vikala i žao mi je." Želim da moja djeca vide da i odrasli uče, izvinjavaju se i traže pomoć kada im je potrebna.

U programu treće konferencije otvara se i pitanje vršnjačkih odnosa i nasilja. Roditelji se često pitaju trebaju li dijete učiti da uzvrati kada ga neko povrijedi ili da se uvijek povuče. Kako dijete naučiti da se zauzme za sebe, prepozna nasilje i postavi granice, a da pritom ne razvija uvjerenje da se na nepravdu odgovara agresijom?

Andrea: Ovu temu sam već pokrenula na Instagramu. Mislim da djecu moramo naučiti da postoje situacije u kojima je važno zauzeti se za sebe, ali i da snaga ne znači nužno uzvratiti istom mjerom. Ponekad je hrabrost jasno reći da nešto nije prihvatljivo, ponekad otići iz situacije, a ponekad potražiti pomoć odrasle osobe koja ima odgovornost da reaguje. Posebno mi je važno da djeca nauče prepoznati razliku između povremenog neslaganja i ponašanja koje se ponavlja, ponižava ih ili zastrašuje. Ipak, od djece ne možemo očekivati da sama riješe problem nasilja. Njihovo je da potraže podršku, a naše da im vjerujemo, saslušamo ih i djelujemo.

Slađana: Ne želim učiti djecu da šute i trpe, ali ni da svaki sukob rješavaju udarcem. Važno mi je da znaju postaviti granicu, zaštititi se i potražiti pomoć odraslih. Mislim da kao roditelji još nismo dovoljno svjesni koliko nas djeca posmatraju i koliko usvajaju način na koji razgovaramo s partnerom, porodicom i drugim ljudima, a zatim ga prenose među svoje vršnjake. Dovoljno je pročitati uvrede i omalovažavanja u komentarima na portalima i profilima influensera, među čijim autorima ima i roditelja, pa se zapitati kakav primjer komunikacije dajemo djeci. Ne možemo normalizovati verbalno nasilje u svojim odnosima, a onda se čuditi kada ga prepoznamo u školama.

"Sretno Rasti" je od prvog izdanja, koje je okupilo više od 500 učesnika, došlo do trećeg izdanja i zajednice koja se iz godine u godinu vraća. Koje su vas konkretne povratne informacije roditelja najviše iznenadile i jesu li vam pokazale da u našem društvu postoje problemi o kojima se još uvijek nedovoljno otvoreno govori?

Andrea: Ono što mi je posebno važno jeste činjenica da roditelji sve više traže prostor u kojem neće biti samo publika koja sluša stručnjake, nego zajednica koja postavlja pitanja, preispituje uvjerenja i otvoreno govori o stvarnim izazovima. Mislim da se o roditeljstvu još uvijek mnogo govori kroz očekivanja, a premalo kroz iskustva. Znamo šta bismo trebali raditi, ali je mnogo teže govoriti o tome šta se dogodi kada smo umorni, kada ne znamo kako reagovati ili kada shvatimo da obrasci koje smo naslijedili više nisu ono što želimo prenijeti svojoj djeci. Upravo zato ovu konferenciju ne doživljavam samo kao događaj, nego kao priliku da mijenjamo način na koji razgovaramo o roditeljstvu u našem društvu.

Slađana: To što se roditelji vraćaju na "Sretno Rasti" meni je veoma važno jer želimo graditi odnos koji traje duže od jednog događaja. Mislim da nam nedostaje prostor u kojem možemo reći da nam je roditeljstvo ponekad teško, bez straha da će neko dovesti u pitanje našu ljubav prema djeci. Posebno mi je važno da otvoreno razgovaramo o umoru, nesigurnosti i potrebi za podrškom. Voljela bih da roditelji s konferencije ponesu i znanje i osjećaj da u svojim dilemama nisu sami.

Konferencije mogu inspirisati roditelje i ponuditi im nova znanja, ali najveći izazov počinje kada se vrate kući i ponovo suoče s tantrumima, školskim obavezama, nedostatkom vremena i svakodnevnim stresom. Kako roditeljima pomoći da ono što čuju na predavanjima zaista primijene u praksi, umjesto da sve ostane na nivou jednodnevne inspiracije?

Andrea: Mislim da edukacija ima najveću vrijednost kada roditelj iz nje ponese nešto što može primijeniti već sutra, u stvarnoj situaciji, a ne samo ideju o tome kakav bi roditelj trebao postati. Zato mi je važno da ne nudimo samo teoriju, nego i konkretne alate, primjere i odgovore na pitanja koja se javljaju u svakodnevnom životu.

Slađana: Mislim da je važno da roditelji ne odu kući s još jednim spiskom svega što od sutra moraju savršeno raditi. Mnogo je realnije izabrati jednu stvar koju žele promijeniti i početi od nje, bilo da je riječ o načinu postavljanja granica ili reakciji u nekoj svakodnevnoj situaciji. Zato mi je važno da razgovori na konferenciji budu konkretni i povezani sa stvarnim porodičnim životom. Promjena traži ponavljanje, a jedan težak dan ne znači da je sav trud propao.

U javnosti se često stvara slika roditelja koji moraju istovremeno biti strpljivi, emocionalno dostupni, dosljedni, uspješni na poslu i potpuno posvećeni porodici. Koliko je takva slika realna i zašto je važno roditeljima otvoreno govoriti da greške ne znače da su podbacili? Možemo li i djeci nanijeti štetu stalnom težnjom da budemo savršeni roditelji?

Andrea: Mislim da je paradoks savremenog roditeljstva u tome što smo dobili mnogo više znanja o tome šta djeci treba, ali smo istovremeno sebi postavili gotovo nemoguće standarde. Pokušavamo biti strpljivi, prisutni, uspješni, organizovani i uvijek emocionalno dostupni, kao da nemamo pravo na umor i loš dan. Međutim, djeci ne treba roditelj koji nikada ne griješi, nego odnos u kojem se greške mogu priznati, a narušeno povjerenje popraviti. Ako stalno pokušavamo biti savršeni, rizikujemo da i djeci prenesemo uvjerenje da je greška nešto čega se trebaju stidjeti. Voljela bih da ih naučimo da odgovornost ne znači nikada ne pogriješiti, nego imati hrabrosti priznati grešku i pokušati je ispraviti.

Slađana: Niko ne može svakog dana biti beskrajno strpljiv, uspješan na poslu, odmoran i potpuno dostupan svima. I sama sve više primjećujem koliko nam znače dani bez rasporeda i pritiska, kada smo samo nas četvero i radimo ono što nam prija. Ne želim da moji sinovi misle da moraju biti savršeni, pa mi je važno i da vide kako se nosim s vlastitim greškama. Želim da znaju da mogu pogriješiti, preuzeti odgovornost i pokušati ponovo.

Nakon tri izdanja konferencije "Sretno Rasti", šta biste voljele da se konkretno promijeni u načinu na koji se u Bosni i Hercegovini govori o roditeljstvu i pruža podrška porodicama? Vidite li prostor da konferencija preraste u kontinuiranu edukativnu platformu koja bi, osim roditelja, snažnije povezivala škole, vrtiće, stručnjake i institucije koje rade s djecom?

Andrea: Voljela bih da roditeljstvo u Bosni i Hercegovini prestanemo posmatrati isključivo kao privatnu odgovornost porodice i počnemo ga razumijevati kao temu od šireg društvenog značaja. Od roditelja očekujemo da odgajaju emocionalno stabilnu, odgovornu i samostalnu djecu, ali često ne razmišljamo o tome koliko im podrške pružamo u tom procesu. Potrebni su nam dostupniji stručnjaci, bolja saradnja porodice i obrazovnih ustanova i više prostora za prevenciju, a ne samo reagovanje kada problem postane ozbiljan.

Slađana: Voljela bih da u Bosni i Hercegovini roditeljima stručna podrška bude dostupnija i da traženje pomoći postane nešto sasvim normalno. Važno mi je i da porodica, vrtić i škola više razgovaraju i sarađuju jer svi učestvuju u odrastanju istog djeteta. Vidim prostor da "Sretno Rasti" preraste u kontinuiranu edukativnu platformu koja bi povezivala roditelje, stručnjake i ustanove. To je pravac koji bih voljela razvijati, osluškujući šta je porodicama zaista potrebno.