Britanska glumica Emily Watson, predsjednica žirija Takmičarskog programa - igrani film 32. Sarajevo Film Festivala i ovogodišnja dobitnica Počasnog Srca Sarajeva, govorila je danas na Masterclassu u Bosanskom kulturnom centru o počecima svoje karijere, iskustvu rada s Larsom von Trierom na filmu "Lomeći valove", odnosu glumca i kamere, ali i o odrastanju koje je snažno oblikovalo njen odnos prema umjetnosti i pripovijedanju.
Razgovor je moderirao britanski filmski producent i scenarista Andy Paterson, a Watson je na početku kazala da joj je povratak u Sarajevo veoma emotivan, posebno nakon što je prethodne večeri gledala film "Dobrodošli u Sarajevo" Michaela Winterbottoma.
Film je, kako je ispričala, prvi put gledala 1995. godine i tada ju je duboko potresao, dok je njegovo gledanje gotovo tri decenije kasnije, zajedno s publikom u gradu o kojem govori, za nju bilo posebno snažno iskustvo.
- Bilo je izuzetno i veoma moćno gledati film o onome što se dogodilo u ovom gradu zajedno s publikom koja je odavde. Bilo je veoma dirljivo - kazala je Watson.
Sarajevo Film Festival opisala je kao jedinstven festival koji ima posebno mjesto u razumijevanju onoga što pripovijedanje jeste i što može biti.
Govoreći o tome kako je postala glumica, Watson se vratila u djetinjstvo u Londonu, koje je opisala kao istovremeno ispunjeno ljubavlju i obilježeno veoma strogim religijskim okruženjem.
Odrastala je bez televizije i gotovo bez popularne muzike, ali uz knjige koje joj je majka, profesorica engleskog jezika, redovno donosila iz obližnje prodavnice polovnih knjiga.
- Čitala sam ih noću ispod pokrivača uz baterijsku lampu i tu se moja mašta oslobađala. Živjela sam u prilično ograničenom djetinjstvu, ali sam noću, kroz riječi drugih ljudi, mogla putovati - kazala je.
Upravo joj je književnost, kako je objasnila, pokazala snagu dobro ispričane priče i važnost jezika. Kao jedanaestogodišnjakinja pročitala je Tolstojev "Rat i mir", iako je preskakala dijelove s opisima bitaka kako bi pobijedila prijateljice u njihovom svojevrsnom takmičenju u čitanju.
Iako u kući nije bilo televizije, roditelji su je vodili u kino i pozorište. Među filmovima koji su na nju posebno uticali izdvojila je francuski klasik "Djeca raja", dok se iz djetinjstva sjeća i predstava Royal Shakespeare Companyja.
Kada je sa oko osam godina gledala Judi Dench kao Beatrice u Shakespeareovoj komediji "Mnogo vike ni oko čega", smijala se, kako je ispričala, toliko glasno da je gotovo ometala predstavu.
- Gledala sam nevjerovatne produkcije, neke za koje sam vjerovatno bila premlada, ali sam ih voljela i očajnički željela biti dio toga - rekla je Watson.
Prvi ozbiljniji koraci prema glumi došli su tokom studija, kada je počela igrati u studentskim predstavama. Nakon dramske škole i nastupa u maloj pozorišnoj produkciji dobila je audiciju za Royal Shakespeare Company i posao u ansamblu.
Taj trenutak opisala je kao otvaranje vrata prema prostoru u kojem je napokon mogla izraziti ono što je dugo nosila u sebi.
- Gluma je na neki način postala izlaz - kazala je.
Prekretnica u njenoj filmskoj karijeri bila je glavna uloga Bess McNeill u filmu "Lomeći valove" Larsa von Triera iz 1996. godine, za koju je dobila prvu nominaciju za Oscara.
Watson je ispričala da prije tog filma gotovo nije imala iskustva pred filmskom kamerom, a von Trierov nekonvencionalni način rada potpuno se razlikovao od klasičnog filmskog seta.
Glumci su radili u prostoru s ručnom kamerom koja se slobodno kretala između njih, bez brojnih prekida i složenih tehničkih priprema. Scene su igrane dugo i kontinuirano, što je glumcima omogućavalo da ostanu potpuno uronjeni u likove.
- Kamera je bila kao još jedan lik u sceni. Proces je bio toliko intenzivan da smo jednostavno bili unutar priče - kazala je.
To iskustvo naučilo ju je i jednoj od najvažnijih stvari u filmskoj glumi, da kamera nije prepreka koju glumac treba zaboraviti, nego njegov najintimniji saveznik.
- Kamera je vaš najintimniji povjerenik na filmu. Ona može vidjeti stvari za koje ni sami ne znate da se događaju. Može vidjeti ono što pokušavate sakriti od drugih likova, kao i laži koje govorite. Ako joj to dozvolite, ona može biti veoma intimno, gotovo ispovjedno mjesto. Ona je vaš najbolji prijatelj - kazala je Watson.
Dodala je da upravo tu lekciju nastoji prenijeti mlađim glumcima koji pred kamerom često osjećaju strah i nesigurnost.
Posebno se osvrnula i na saradnju sa Stellanom Skarsgårdom i prerano preminulom Katrin Cartlidge u "Lomeći valove", ističući da je od njih naučila koliko su za glumca važni odsustvo ega i potpuna posvećenost priči.
- Njima je bilo istinski stalo da ispričaju priču i sve su tome podređivali. Nije bilo sujete, ega ni pitanja statusa. Naučila sam da ne morate sve pretvoriti u priču o sebi. Morate se posvetiti priči i onome što zajedno stvarate - kazala je.
Emily Watson jedna je od najcjenjenijih britanskih glumica svoje generacije. Za Oscara je nominirana dva puta, za "Lomeći valove" i "Hilary i Jackie", a tokom karijere ostvarila je niz zapaženih filmskih, televizijskih i pozorišnih uloga.
Među njenim novijim ostvarenjima su "Božja stvorenja" uz Paula Mescala te "Te sitnice" uz Cilliana Murphyja, za koji je na Berlinaleu nagrađena Srebrnim medvjedom za najbolju sporednu ulogu.
Bogatu pozorišnu karijeru gradila je i kroz brojne produkcije Royal Shakespeare Companyja, a 2015. godine odlikovana je Redom Britanskog Carstva u rangu časnice (OBE) za doprinos dramskoj umjetnosti.
