Alarmantni podaci: Svaka druga žena u BiH doživjela neki oblik nasilja

Nasilje nad ženama i nasilje u porodici, kao jedan od najvećih izazova bosanskohercegovačkog društva, problem je koji je izašao iz privatne u javnu sferu. Dugo vremena se na partnersko i porodično nasilje u Bosni i Hercegovini gledalo kao na privatnu porodičnu stvar. Intervencija društva postala je intenzivnija kada se razvila svijest da je sprečavanje ove vrste nasilja jedan od imperativa u oblasti zaštite ljudskih prava.

Svaka druga žena u Bosni i Hercegovini doživjela je neki oblik nasilja nakon 15. godine, bilo da je u pitanju fizičko, psihičko, seksualno ili ekonomsko nasilje, podaci su Agencije za ravnopravnost spolova Bosne i Hercegovine iz 2013. godine.

Tu se ubraja nasilje od strane intimnog partnera, nepartnera, uhođenje ili seksualno uznemiravanje.

Podaci OSCE-ovog istraživanja iz 2019. godine govore da je 28 posto žena iskusilo seksualno uznemiravanje i da ih je 14 posto iskusilo fizičko ili seksualno nasilje od strane partnera ili nepartnera.

Podaci kažu i da 25 posto ispitanica smatra da je nasilje u porodici privatna stvar koja bi se trebala rješavati unutar porodice.

Poražavajući podaci su i da 85 posto žena nije prijavilo nasilje policiji, a da dvije trećine žena smatra da je nasilje nad ženama uobičajena pojava, podaci su OSCE-a iz 2019. godine.

Nasilje jako zastupljeno u našem društvu

Amna Muharemović, programska specijalistkinja iz UN Women BiH, govorila je za Anadolu o nasilju nad ženama, problemima s kojima se susreću, ali i projektima uz pomoć kojih pokušavaju prevenirati neku vrstu nasilja.

“U posljednje vrijeme jako puno govorimo o nasilju zbog vrlo nesretnog slučaja 11. augusta (ubistvo Nizame Hećimović u Gradačcu op.a.) i zbog povećane medijske pažnje na tim najvećim oblicima nasilja kao što je femicid. Međutim, nasilje je i prije ovog intenzivnog medijskog izvještavanja, jako zastupljeno u našem društvu. Ono je zapravo odraz jedne duboke nejednakosti žena u našem društvu. Nekako zadnji odraz neprisustva žena na tržištu rada, imamo jako mali broj ekonomski aktivnih žena – 35 posto, što je najniža cifra u Jugoistočnoj Evropi. Nasilje je prisutno u svim društvima”, kazala je Muharemović.

Mišljenja je i da žene nisu tako vidljive u političkom odlučivanju, jesu u politici, ali ne na mjestima odlučivanja u mjeri u kojoj bi trebale biti.

“I onda tu nasilje u toj konstalaciji dolazi kao izraz jedne rodne nejednakosti. O nasilju se piše rekla bih nedovoljno adekvatno. Obično se piše kada se dese neki slučajevi koji nas sve zaustave u tračnicama, kako se kaže, ali ne piše se na način da se zaista objasni taj slučaj, kako je došlo, kako je ta porodica živjela, kako je tekao taj partnerski odnos u kojem se desilo nasilje i šta je sistem uradio ili nije uradio da odgovori na to pitanje. Svjesni smo i da se ovo pitanje jako politizira, nepotrebno”, istakla je Muharemović.

Mišljenja je da je svima u interesu da građani i građanke budu sigurni i da bi se o ovom pitanju trebalo pričati kao o pitanju ne od političkog nego državnog interesa.

Svaka druga žena doživjela neki oblik nasilja

Kada je riječ o nasilju ono može biti psihičko i fizičko, seksualno uznemiravanje, čak i o ekonomsko.

“Zvanične statistike za Bosnu i Hercegovinu govore da je svaka druga žena doživjela neki oblik nasilja, četvrtina je doživjela seksualno uznemiravanje. Dosta su porazne statistike o društvenim normama koje se vežu za nasilje. Oko 85 posto žena koje su doživjele nasilje, nisu ga prijavile, nisu osjetile da imaju dovoljno povjerenja prema institucijama da će to prijavljeno nasilje biti procesuirano. Ali ima i jedna društvena norma koja govori da trećina žena smatra da je nasilje privatna stvar i da je ono uobičajno, a donekle čak i prihvatljivo”, poručila je Muharemović.

Istakla je da nasilje ne doživljavaju samo žene koje su u lošoj ekonomskoj situaciji.

“Većina žena koja doživljava nasilje zapravo nema alternativu, nema podršku porodice ni šire zajednice niti ekonomske mogućnosti da izađe iz tog kruga nasilja i da nezavisno nastavi svoj život. Tu je velika spona na kojoj kao društvo moramo raditi”, pojasnila je Muharemović.

Smatra da bi se u društvu trebalo govoriti o dvije stvari – jedna je položaj svih učesnika u društvu, njihovoj ravnopravnosti i jednakim mogućnostima, a druga je o tome šta društvo prihvata, a šta ne prihvata.

“Mi smo društvo koje ima izuzetno visoku toleranciju na nasilje, društvo smo koje je prošlo kroz veliku traumu, koju i sada donekle živi, i tu je nasilje i u govoru mržnje, ophođenju, online sferi, međusobnim odnosima, nešto što mi svi donekle prihvatamo ili normaliziramo. Kada se nasilje desi, pogotovo njegova najteža forma, onda je kasno. Onda tu samo možemo govoriti o tome da je još jedno dijete zaspalo bez svoje majke. To se više ne može popraviti”, naglasila je Muharemović.

Sigurna kuća nije doživotno rješenje

Smatra da je potreban integrirani, koordinirani pristup svakom slučaju nasilje.

“U tom smislu sigurne kuće kao specijalizirani servisi nude široku lepezu usluga, od psihosocijalnog savjetovanja do besplatne pravne pomoći, veliki broj njih čak i programe profesionalnog osposobljavnja, odnosno ekonomskoh osnaživanja. Kada žena dođe do sigurne kuće ona tu nije samo fizički zaštićena, nego je u integralnom smislu podržana. Sigurna kuća nije doživotno rješenje niti treba da bude”, izjavila je Muharemović.

Kada je žena dovoljno osnažena i u pravnom i fizičkom smislu zaštićena, kada može da napusti sigurnu kuću, vrlo je bitno da se uključe i ostale institucije sistema – biro za zapošljavanje, određeni fondovi za profesionalno osposobljavanje ili rehabilitaciju, da ta žena ne bude samo predmetom zaštite od nasilja, nego i osnaživanja za potpuno, ravnopravno učestvovanje u društvu.

“Tu patimo od jedne nepovezanosti, odnosno nedovoljne povezanosti sistema. Mislim da je suviše jednostavno govoriti o tome da institucije ne rade svoj posao, imamo mnogo institucija koje dosta dobro rade svoj posao, a imamo i veliki broj nevladinih organizacija koje pružaju izvanredne servise. Tu je bitno da budemo adekvatno informisani i adekvatno reagujemo kao društvo”, pojasnila je Muharemović.

Međutim, smatra da se mnogo toga uradilo po tom pitanju, a Bosna i Hercegovina 20-tak godina ima zakonodavstvo, oba entiteta i Brčko distrikt imaju zakone, kontinuirano se radi na njihovom popravljanju.

“Problem je provedba tog zakona. Nijedan zakon sam ne rješava pitanje. Zakoni imaju svoje podzakonske akte, pravilnike. Ono što ovo pitanje čini jako teškim jeste njegova multidisciplinarnost. Tu je uključena i zdravstvena i socijalna zaštita, pravosuđe, vladavina zakona u smislu odgovora policije i rad civilnog sektora. U konstalaciji stanja kakvo je u Bosni i Hercegovini, gdje imate rascjepkanost sistema, taj dijalog i integralni pristup je jako teško postići. Čini mi se da je ključno pozvati na kontinuiranu međusobnu saradnju institucija i nevladinog sektora u pružanju adekvatnog odgovora. Činjenica se i dalje dešava da su žene ili ubijene ili trpe nasilje na svakodnevnom nivou, znači da još uvijek nismo uspjeli”, izjavila je Muharemović.

U Bosni i Hercegovini ne postoji jedinstveni registar nasilja nad ženama.

“Generalno patimo od nedostatka podataka. Zvaničnu statistiku imamo, 2013. godine je provedeno istraživanje o prevelenciji svih oblika nasilja. Ove godine bi trebalo inicirati proces da ga uradimo ponovo jer ima trajanje od deset godina. Kako nam je rascjepkana administracija, tako su nam rascjepkani i podaci. Ima inicijativa da se ti podaci uvežu, da se učine dostupnim”, pojasnila je Muharemović.

Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine započelo je evidentirati podatke o odnosu žrtve i počinoca u slučajevima ubistva žena. Ovi podaci su pokazali da je 2021. i 2022. godine ukupno ubijeno 19 žena.

Dotakla se i kampanje “16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja”.

“Fokus ovogodišnje kampanje su najteži oblici nasilja, uključujući i seksualno nasilje, femicid, ali i nasilje uopšte. Želimo podstaći i stručnu i opštu javnost da se ovim pitanjem kontinuirano bave, da međusobno sarađuju. Novitet ove godine je da sarađujemo s kreativnim industrijama u mijenjanju narativa u društvu”, dodala je Muharemović.

Brojevi SOS telefona: 1264 za Republiku Srpsku i 1265 za Federaciju BiH. Ovi telefoni su dostupni, besplatni, za sve žene koje žele prijaviti nasilje, gdje mogu anonimno tražiti podršku i pomoć. Naravno, tu je i 122 – broj policije.

Žene.ba