Članica MENSE Hana Pirović: Najvažniji red, rad i disciplina

 Još uvijek je u dilemi na koji će od svjetskih univerziteta upisati master, iako je Španija u užem izboru. Prije upisa na master studij, tokom pauze, vrijedno radi na svojim društvo korisnim projektima.

- Već godinu dana sam članica MENSE. Položila sam test inteligencije, uradila tridesetak grafičkih zadataka i na tom testu ostvarila maksimum što se može ostvariti, više od 156 bodova na Katelovoj skali. Rezultatom sam potvrdila članstvo u MENSI, na koje su me pozvali - pojasnila je Hana Pirović u intervjuu za Fenu.

U fokusu njenog obrazovanja i ono čemu stremi, čime se želi baviti, jeste društveno korisna arhitektura. Smatra da je dobila prilično dobar osnov na studijama Arhitektonskog fakulteta UNSA, ali, ustvrdila je, želi na master studiju da se fokusira na društveno korisnu arhitekturu.

Osim studija radi i na osnivanju vlastitog startupa, kao alumna Bold programa - programa o poduzetništvu. Prošle godine je učestvovala na tom programu, mjesec dana razvijala ideju u Sjedinjenim Američkim Državama i dobila grant od Američke ambasade u Sarajevu kao poticaj za dalje razvijanje ideje i realizacije.

- A ideja je postavljanje skijašnica na Bjelašnici, možda i na drugim planinama, u formi lokera gdje bi skijaši i borderi mogli ostavljati svoju opremu. Želim da radim i pokušavam da radim ono što je zaista korisno za društvo - navela je Pirović.

Smatra da su za mlade u BiH najvažniji red, disciplina i kontinuiran rad.

- Mnogi smatraju da je talent ključ za uspjeh. Ja sam članica MENSA-e, to je visoko inteligentno društvo. Ali ono što je ključno za uspjeh jeste kontinuiran rad bez obzira na sposobnosti, predispozicije. Mislim da se sve može ispraviti i postići predanim radom - istakla je.

Za to je potrebna i podrška roditelja, koju ona ima, na njih uvijek može računati. Iako, kako kaže, možda nekad ima ideje koje roditeljima nisu potpuno jasne i nisu neki konvencionalan način, ali oni je uvijek podržavaju i nastoje da razumiju ono što želi raditi.

- U toj podršci su važne i druge osobe - profesori, asistenti, prijatelji, koji će uvijek biti oslonac i ako ne uspijete, pomoći će da se dignete i nastavite dalje. Smatram da je i u odrastanju, u razvoju, ključna podrška roditelja, prijatelja, obrazovnih institucija, profesora, naročito asistenata. U mom iskustvu su to osobe s kojima blisko surađujem i koje su mi prijatelji - naglasila je.

Iako je akademski put vodi izvan Bosne i Hercegovine, sebe vidi u Sarajevu. U ovom gradu želi ostvariti, realizirati projekte koji su korisni za društvo jer, kako kaže, to uvijek daje veću motivaciju i zadovoljstvo za radom i životom.

Ona naglašava da arhitekti ne iscrtavaju samo ono što drugi kažu, već trebaju osluškivati šta su to stvarne potrebe društva, stvarne potrebe ljudi koji nas okružuju i da pokušaju pružiti uslugu koja će građanima zaista značiti.

- Tako naprimjer, meni lično smeta način na koji se javni prostor koristi. Ima pozitivnih primjera, ali u većini slučajeva su javni prostori napušteni, beskorisni, nemaju funkciju. Građani se ne žele tu zadržavati. Stoga, vidim više prostora za pozitivne promjene u tim javnim prostorima koji su u većini slučajeva napušteni. Potrebno ih je oživjeti arhitekturom, da se ponovno aktiviraju, ali to ne može nužno poticati od arhitekata ili urbanista. To mora biti želja građana, da ih aktivno koriste i da žele promjene - kazala je.

Poručila je kolegama budućim akademskim građanima da slijepo ne prate upute, što možda nekad može biti pozitivno, nego da pronađu svoj put. Taj put možda nije konvencionalan niti prihvaćen od društva, ali da se ne boje kročiti tim putem ako zaista vjeruju i ako ima za to opravdanja i zdrave osnove.

- Da kritički razmišljaju i promišljaju o svemu, kroz nauku, iskustvo, sticanje znanja. Da ne uzimaju sve zdravo za gotovo, ono što je normalno i konvencionalno i ono kako bi trebalo, jer u današnjem vremenu kako se sve mijenja strahovitom brzinom, ništa nije sigurno. Ali ono što je sigurno je kako ćete se nositi dalje sa problemima koji dolaze i sa svime što život nameće. Ne moraju se držati šeme. Formalno obrazovanje može biti super, odlična podloga, ali to je samo osnov za dalje razvijanje, ne nužno uzorak kako treba jer ono gdje se dešava napredak je van okvira, formalnih institucija. Mislim da bi možda kao najmanji, najminimalniji način za razvoj bilo učešće u vaninstitucionalnim aktivnostima, jednostavno razvijanje vlastitih sposobnosti, samim tim se neko izdvaja kao poseban - kazala je.

Žene.ba