Iako većina ljudi, posebno kod nas na brdovitom Balkanu razvod doživljava kao neuspjeh, nešto najgore što se može desiti, poredi se čak i sa smrtnim slučajem, dokazano je da ostajanje u braku bez ljubavi može biti još gore, a djeca koja odrastaju u takvom braku mogu nositi doživotne posljedice. O tome govori i priča koja je dio serije pod nazivom Craiglist Confessional.
Ovo je priča jedne Mary…
Uvijek sam imala osjećaj da će me majka negdje odvesti i ostaviti me.
Ostala je trudna iako nije bila u braku, 60 – ih godina u državi koja je bila pod baptističkom crkvom. Kada su njeni roditelji saznali, protjerana je u grad koji je bio udaljen tri sata vožnje i tu je ostala sve dok me nije rodila, udala se za mog oca i nakon što je prošlo neko vrijeme ljudi su prestali postavljati pitanja.
Brak mojih roditelja bio je u potpunosti bez ljubavi. Moja majka je krivila mene i mog oca što smo joj ukrali snove jer je htjela da postane prevodilac njemačkog jezika i da putuje svijetom. Moj otac je imao običaj da popije dva ili tri piva poslije posla i trpio njeno zvocanje sve dok nije više mogao da podnese, u tom trenutku je uzeo njenu glavu i snažno udario o zid. Ja sam ostatak sedmice provela tako što sam bila njen terapeut, tu sam ulogu igrala do svojih četrdesetih.
S ove tačke gledišta čini mi se da sam veoma rano osjetila kako nisam voljena niti željena. Živo se sjećam kako sam se plašila da mi niko neće vjerovati ako priznam to što osjećam. Sjećam se da sam samo znala kako moram paziti na sebe ako želim preživjeti. Bila sam u pravu iako tada nisam znala šta mi budućnost donosi.
Moji roditelji su bili pripadnici više srednje klase koji su živjeli prilično lagodnim životom. Odrasla sam u kući koja je imala tri spavaće sobe, ali meni nije dopušteno da imam svoju. Jedna soba je bila soba mojih roditelja, druga mog polubrata, za dane kad bi dolazio u posjetu, a posljednju sobu sam dijelila s majkom. Ona nije voljela da spava sama i svaki put kad bi moj otac radio noću (što je bilo prilično često) ona bi došla kod mene u krevet. S vremenom je ubijedila oca kako kuća jednostavno nije sigurna bez muškarca pa je on kupio Magnum 357 i naučio me „kako da zaštitim majku“.
Jedne noći, mislim da sam imala oko osam godina, upalio se alarm. Ona me protresla da me probudi i natjerala me da cijelu noć budem budna i držim pištolj uperen u vrata sobe dok je ona spavala.
U isto vrijeme bila sam zlostavljana od strane majčinog polubrata. On je u to vrijeme imao petnaest godina. Svaki put kada bi došao u posjetu vodio bi me u svoju sobu koja nije bila udaljena više od šest metara od mojih roditelja, majčinog oca i njegove supruge i on počeo bi da me dodiruje. Bilo je veoma zbunjujuće. Ja sam zaista voljela tu osobu, ono što je radio bilo je zastrašujuće, ali nisam željela da ga naljutim. Mnogo puta sam vidjela šta se može desiti kad nekoga naljutiš. Kada sam izašla iz sobe, znam da sam izledala haotično, ali niko ništa nije rekao. Kada je on sa 24 godine poslan da služi zatvorsku kaznu od pet do osam godina zbog posjedovanja dječije pornografije i podvođenja maloljetnica ja sam rekla svojoj majci šta se desilo. Ona je rekla:
– I šta sad želiš da ja uradim po tom pitanju?
Nikome nisam pričala šta se dešava u mom životu jer mi niko ne bi vjerovao. David i Jackie su bili stubovi zajednice i sjajno su zavaravali ljude, ali oni nisu ljudi koji su trebali imati dijete. Moje djetinjstvo je bilo ispunjeno grozničavim preznojavanjima zbog kojih sam se konstantno osjećala nesigurno i kao da ne pripadam. Na primjer, moji roditelji su bili pretplaćeni na magazin True Detectiv, časopis o kriminalu koji je bio ispunjen fotografijama pravih scena zločina i groznim detaljima o ubistvima i silovanjima. Odrasla sam gledajući te stvari i sjećam se da sam pitala majku jednoga dana, da li je to stvarno. Rekla je:
– Naravno dušo. Ljude ubijaju, sjeckaju i stavljaju u zamrzivač iz dana u dan.
Ta sjećanja su me pratila cijeli život. Nakon što se moj prvi brak raspao ubrzo nakon vjenčanja nikada se nisam ponovno udala i nisam imala djecu. Moji roditelji su se konačno razveli prije osam godina. Naravno, još uvijek održavaju potpuno nezdravu vezu, nikada nisu prerasli probleme svog života u malom gradu.
Sjećm se kako sam jednom sa majkom bila u robnoj kući, rekla sam joj da ću otići potražiti cipele koje su mi bile potrebne za školu. Rekla sam:
– Odmah se vraćam. Ostaćeš ovdje zar ne? Bit ćeš ovdje kad se vratim? – morala sam joj dva puta postaviti isto pitanje jer mi je nešto govorilo da će me ostaviti tamo.
Malo kasnije su me pronašli kako plačem na odjelu za cicpele, izgubljena. Nju su pronašli nakon dva sata, nekoliko prodavnica dalje i tog trenutka sa shvatila kako sam sama.
Nakon mnogo seansi kod terapeuta konačno sam prestala gledati na moje roditelje kao na roditelje. Gledala sam ih kao ljude koji su dio ove priče i koji zaslužuju da im bude oprošteno. Dali su mi ono što su najbolje znali. Ne želim da odbacim taj dio sebe, želim da prigrlim tu djevojčicu i da joj kažem kako joj vjerujem, prenosi lolamagazin.com.
Azra.ba
