Ambasadorski mandat u Pragu je Martini Mlinarević (39) započeo krajem januara 2020. Ni slutila nije tada da će ta godina promijeniti svijet, da će se naći u novim okolnostima, lockdownu sa ostatkom planete, te preživljavati neke od najtežih životnih trenutaka. Iz najličnijeg iskustva znamo koliko je požrtvovano pomagala bh. građanima i građankama koji su, odsječeni od domovine, imali najrazličitije poteškoće, a koje je Martina, činilo nam se, s lakoćom rješavala. “Zateći se u tom trenutku, koji je bio potpuno nov svima, ma gdje se nalazili i ma kakvim poslom se bavili, na poziciji ambasadorice naše zemlje, bilo je vjerojatno najizazovnije iskustvo u mom životu”, kaže nam i živopisno oslikava kako se snalazila: “Ponešto intuitivno, ženski, ponešto hercegovački s tom urođenom mi žicom za preživljavanje i snalaženje, jer dolazim s kamena, drače i crvenice, gdje su naši preci u najtežim uvjetima stvarali život, u vrlo kratko vrijeme prilagodila sam se novonastaloj situaciji i zajedno sa svojim suradnicima uspjela odraditi neke nevjerojatne stvari u tako teškim okolnostima.”
Mnogo sam puta vidjela i pročitala kako je sva sreća da si baš ti ambasadorica u Pragu. Pomažući našim ljudima u teškim vremenima, šta te je najviše obradovalo, a šta najviše rastužilo?
– Hvala na tako lijepom komplimentu koji mi neizmjerno mnogo znači. Danas sam sretna da su moje društvene mreže i vidljivost mene kao autorice učinili da ja kao ambasadorica obavim neke izuzetno važne stvari na najbolji način. Bio je to moj most komunikacije s našim državljanima koji su tih početnih mjeseci pandemije proživljavali prave privatne drame. Jedno od najljepših priznanja mi je javno pismo naših građana nakon repatrijacije. To su stvari koje su veće od života. Kroz cijelo ovo pandemijsko vrijeme u ambasadi, shvatila sam na koliko malo su naši ljudi navikli od službenih lica i koliko puno institucionalne nepravde su doživljavali kroz život. Jer su bili toliko zahvalni za neke osnovne, najobičnije stvari, koje nisu ništa iznimno, nego opis našeg posla, opis onoga što bi jedan ambasador trebao biti – pozitivno ogledalo naše zemlje, koje će u svakom trenutku zastupati interese zemlje i njezinih građana. Svakodnevno su me radovali sretni završeci nekih teških i kompleksnih situacija, zahvale naših građana, druženja sa našim studentima. Smijali smo se kako prijatelji studenti iz drugih zemalja nisu vjerovali našim studentima da borave i spavaju “kod ambasadorice”, pa su me lično na ulici pitali: Jeste li Vi stvarno njihova ambasadorica?! (smijeh), jer im je to bilo neshvatljivo. A mi smo se tako povezali s njima da smo ih doživljavali kao našu djecu, i taj je stan, pompozno nazvan “ambasadorska rezidencija”, imao smisla samo kad su svi oni tu. Bilo je prelijepo i kad smo organizirali pisanje eseja za naše srednjoškolce i darovali im sedmicu dana u Pragu. Prvo smo mislili nagraditi samo jedno, a onda se na adresu ambasade slila horda izvrsnih promišljanja u tim esejima, pa smo nagradili njih sedam. Bila je to ekipa prelijepih mladih ljudi koja je zarobila moje srce. Kakva posebna i talentirana djeca, uzor za moju Unu.
Kako si izabrala da pamtiš protekle dvije godine, na čemu si zahvalna?
– Moj me karcinom naučio da budem zahvalna i za loša i za lijepa iskustva i događaje. Naprosto i jednostavno – jer sam živa i jer sam ih imala priliku doživjeti! Jer sam od svega što se dogodilo podjednako učila, jer su me izgradili, očvrsnuli, dali jednu posve novu perspektivu. Nedavno mi je prijatelj, književnik Zoran Žmirić, poslao na Facebook pitanje neke stranice koje je glasilo: “Kojeg književnika ili književnicu biste voljeli upoznati i zašto?” Odgovor jedne osobe glasio je: Martinu Mlinarević, da joj osobno zahvalim jer mi je spasila život. A nemam pojma tko je to! I eto, to su neke sitnice zbog kojih zaista vrijedi živjeti. Zbog kojih vrijedi sve, pa i ono loše. Zbog kojih shvatite da je sve imalo nekog smisla. Iako su protekle dvije godine prošle u globalnoj pandemiji, i iako su donijele neke od najstresnijih situacija u mojoj obitelji, bile su to i dvije najljepše godine mog života. Predanog rada, upoznavanja fascinantnih osobnosti, drugačije kulture i druge zemlje, te s druge strane ponosnog predstavljanja naše domovine u jednom od najtežih političkih momenata, cilj kojem sam posvećena od prvog trenutka.
Znam da je teško, ali da li s nama možeš podijeliti sve ono što se događalo kad se tvoj suprug Goran Đikov razbolio?
– Što se tiče medicinske strane, mogu. Goran je doživio prsnuće aneurizme koja je izazvala ogromno subarahnoidalno krvarenje – SAH, odnosno hemoragijski moždani udar. Zbog količine krvarenja, doktor mu je na nedavnoj kontroli u šali rekao: Oh, pa Vi ste još živi! Jer ono što se dogodilo zaista preživi tek jedan mali procenat ljudi, pa smo se zezali da je drugi put u svome životu medicinsko čudo, s obzirom da je preživio teške opekotine u djetinjstvu. Od rupture aneurizme preminuo je i Goranov otac, tako da se radi o genetski naslijeđenom faktoru. Kad je Goran primljen u bolnicu, osim aneurizme koja je rupturirala, liječnici su mu pronašli još jednu aneurizmu, koju su nakon dva mjeseca tretirali kraniotomijom mozga. Prošao je skoro mjesec dana intenzivne njege, i to je sve što mogu reći o tome, napamet naučen medicinski nalaz. Proći sve to s emotivne strane, biti s njim u stanu kad se sve dogodilo, kad su ga oživljavali, juriti za kolima hitne pomoći i sjediti pokraj njegovog uzglavlja mjesec dana intenzivne njege, pa onda opet nova operacija koja je uslijedila, u svemu tome voditi ambasadu neometano, nešto je o čemu još ne mogu govoriti.
Pomisliš li nekad da si proživjela nevolja dovoljno za nečijih pet života?
– Pa kad bismo stavili na papir šta mi se sve dogodilo u evo još nepunih četrdeset: da, izgleda kao da sam već proživjela nečijih pet života. Ali to je sve bila moja putanja koju sam iz nekog razloga morala proći. I nesaglediva bol i vanzemaljska sreća, sve je to dio istog kruga života, koji se svima i podjednako smjenjuje u istim intervalima, te ni po čemu moja bol nije teža ili drugačija od nečije druge. Prihvatiti kao nešto što vas ne ruši, nego izgrađuje, što vas ne slomi, nego ojača, to je nekako moja misao vodilja.
Kako si ti? Ideš li na kontrole? Šta kažu doktori?
– Volim reći da ću umrijeti onda kad stanem, kad se zaustavim. Tako da sam i dalje u stotoj brzini, okupirana ambasadom, radom, obitelji i prijateljima. Taj moj tempo me održavao na površini kad sam prolazila kroz bolest i jedini je način na koji znam da živim. Moje kontrole tek slijede, a nadam se opet pozitivnim vijestima kako bih uskoro i ja ugrabila onu čarobnu petu godinu bez recidiva, koja znači svojevrsno izliječenje od primarne bolesti.
Kako ste se Goran i ti viđali s djecom?
– Kroz pandemiju smo se zezali da je najbolje biti Una, dijete rastavljenih roditelja koja je jedina imala život od svih nas, putovala i letjela kad nitko drugi nije. Tako da je Una stalno putovala tati i bakama u BiH, a Goranova djeca nas posjećivala u Pragu. A to je uvijek bilo najljepše kad su njih četvero na okupu, jer se sjajno slažu, vole i uvažavaju, što nam predstavlja veliku sreću i mir.
Jedan od emotivnijih trenutaka bio je i tvoj susret s ocem i pomirenje nakon otuđenja…
– Bilo je to baš za Unin rođendan, koji smo zajedno s Goranovom djecom odlučili proslaviti u Pragu. Došli su i moji roditelji, te moji nećaci. Šarena gužva, ali svi na okupu. Bio je to i prvi susret s mojim ocem nakon dugo vremena i bilo je jako dirljivo i lijepo. Kad sam u svojoj knjizi ispisala svu bol tog otuđenja i udaljavanja, ne mojim izborom, kao da se izlilo sve iz mene. Bilo je mnogo tuge, bunarski duboke, ali nikada gorčine. Jer sam znala da moj otac nije ono kako je postupio. Moj otac je ono što me učio da budem čitav život. I znala sam da će njima trebati neko vrijeme, ali da će shvatiti moje odluke. Sve i da nisu shvatili, svojom knjigom i pričom sam željela viknuti svima po balkanskim gudurama da nikad ne odustaju od svojih odluka, snova i želja, ma koliko da se tome protivili čak i najbliži. Da izaberu sebe pred mahalom. Da nikad ne brinu o tome šta će reći narod. Jer toliko je kratak i krhak ovaj život da vrijedi samo onoliko koliko istinske sreće u njemu proživimo. Trpljenje i u sebe kupljenje nije sreća. To je put u bol i bolest. Biti sretan do dna tabana, usprkos svemu i svima, izabrati sebe ispred nametnutih pravila komšiluka, to je jedina sloboda. Svojoj Uni od života želim samo da živi punu slobodu za sve svoje odabire.
Kako Una shvata novu stvarnost? Kakva pitanja postavlja?
– Una je i dalje, baš kao i njezino ime, brza, neuhvatljiva, sva u virovima djetinje mašte. Presretna sam jer u Pragu ima neki svoj mali svijet, divne drugare u razredu, učiteljicu. Pričaju na devet jezika u razredu, ali sva nastava je na češkom, kojeg je savladala fenomenalno još prošle godine. Pohađa i ples i glumu, što mi je posebno drago, jer je jedna od prvih čeških riječi koju naučite “divadlo”, što znači pozorište. Zemlja je to u kojoj se nevjerovatno cijene kultura i umjetnost, gdje termini pozorišnih predstava počinju već u jutarnjim satima i svaka izvedba je prepuna publike. Una nas je iznenadila i svojim odličnim poznavanjem ruskog, kojeg je naučila sama uz crtiće, a sad ga uči i ozbiljnije. Sjajna je i s mojim prijateljima ambasadorima, pričljiva i divno stvara nova prijateljstva. Što se tiče pitanja, to je svakodnevno, otkako se probudi, kako je pratim u školu ujutro, ima uvijek gomilu pitanja koja me nekad tako nasmiju, nekad tako oduševe i zamisle. Klinci su mali veliki genijalci čiju maštu moramo podržavati, ne sjeći joj krila i pustiti ih da sanjaju svoje snove.
Netipična si ambasadorica. Koliko to predstavlja izazov u protokolarnom smislu, jesi li imala poteškoće zbog svojih aktivnosti, koje se možda nekima nisu svidjele?
– Dobro ste to rekli, možda sam netipična ambasadorica, mada ono što je meni važno jeste da sam tipična ja. I da biti ambasadorom nije ni u jednom trenutku promijenilo ono što ja jesam. Nedavno mi je na jednom važnom političkom sastanku državni sekretar u Ministarstvu vanjskih poslova Slovačke rekao da s toliko strasti predstavljam svoju zemlju. I eto, to je možda netipično. Ali ja sam zaista otišla da, po onom hercegovačkom naslijeđu s početka ovog razgovora, radim svoj posao. Da ga radim najbolje što znam. Da zastupam našu zemlju i sve njezine građane u svakom trenutku, da im budem na usluzi, da s prijateljskim zemljama poput Češke i Slovačke naši mostovi suradnje budu još čvršći i stabilniji. Divno je raditi u zemljama koje su nam naklonjene, gdje imate izuzetne sugovornike na temu naše budućnosti, koji podržavaju naš euroatlantski put, i samo to trebamo iskoristiti na pravi način. Kao perfekcionista u poslu, trudim se da nemam grešaka i da moj mandat bude zapamćen po dobru, po dobrim događanjima koje organiziramo, po jednoj posebnoj vidljivosti ambasade što smo uspjeli, po konkretnim sastancima gdje ću istaknuti najvažnija i goruća pitanja u našoj zemlji, te potaći i pomoći njihovo rješavanje.
Ovo je prvi put da si ovako dugo daleko od kuće, od domovine…
– Volim reći da mi je dom ondje gdje su oni koje volim: moje dijete i moj suprug. Dom mi je i na svakom onom mjestu gdje spavaju moje knjige, dom mi je na svakom onom mjestu gdje mi se netko raduje. Dom mi je u razbacanim gradovima svijeta i čitav svijet moja je kuća. Voljela bih da to prenesem kao najvažniju lekciju na svoje dijete, o začudnom svijetu koji čeka njezine korake, da upoznaje ljude, kulture, vjere, običaje i nacije. Da dijeli ono najbolje iz BiH sa onima koje sretne svojim putem. Nedostaje mi Trebižat. Neretva. Tuzla. Alifakovac. Moja Tihaljina. Ali onda se spustim Vltavom niz Prag. Pa vozom kroz ovu čarobnu zemlju, i znam, dom je svako ono mjesto gdje si sretan.
Ko su ti prijatelji u Pragu?
– U Pragu se družim s fenomenalnim licima naših inspirativnih ljudi, kao i sa sjajnim Česima koji su mi se toliko uvukli pod kožu. Kako bi rekao moj dragi Boris Dežulović, Česi su zadnji neiskvaren slavenski narod. Imam kružok lica koja su moja inspiracija i poticaj, u čijoj je blizini svaki novi dan jedna pobjeda. Moj tim u ambasadi također čine jako dobri pojedinci, što se i pokazuje kroz sve naše aktivnosti. Sretna sam žena, i ovo je zaista, uz svu gorkost i slatkoću, bio dosada jedan potpuno ispunjen život.
Od svih događaja koje si organizovala i kojima si prisustvovala, koji ti je bio najdirljiviji?
– Imali smo niz prekrasnih događaja i aktivnosti iako je bila pandemija. Imali smo izvrsnih koncerata, promocija knjiga, izložbi, diskusija. Divno je bilo otvoriti izložbu fotografija Aide Redžepagić o najimpozantnijim djelima češkog arhitekta Karela Paržika, koji je sagradio neke od najljepših sarajevskih zdanja. Izložbu su u centru Praga otvorili gradonačelnica Benjamina Karić i gradonačelnik Praga Zdenek Hrib. Meni srcu posebno drago jeste to da smo organizirali prve Dane bh. književnosti u Pragu, kad smo doveli eminentne autorice i autore moderne bh. književnosti na višednevno druženje, promocije, diskusije, uz mali sajam knjiga. Imali smo premijeru filma Quo vadis, Aida?– pretpremijerno za diplomatski kor i češke političke zvaničnike, a kasnije za češke studente. Sjajno je bilo podržati naš KUD Zmijanje iz Banjaluke, koji su oduševili nastupom u Češkoj. Uručiti jednu od najvećih čeških nagrada Trebbia istaknutoj Sarajki sa češkom adresom, Jeleni Silajdžić. Održala sam predavanje za češke i slovačke studente o svom životnom putu i našoj zemlji. Doveli smo ljetos voz prepun mladih Čeha u BiH: kako su se samo divno proveli i vratili s odličnim impresijama! Akademija likovnih umjetnosti iz Sarajeva organizirala je zajedno s ambasadom izložbu o liku i djelu Vaclava Havela. Posjet pape Bratislavi i druženje s njim. Bilo je dirljivo biti na vjenčanju jedne Mirele iz BiH čija obitelj zbog pandemije nije mogla ući u Češku, pa smo mi bili njezina obitelj. Na stotine divnih trenutaka… malo mi je jedan intervju. Privatno, dobila sam najviše odlikovanje talijanskog predsjednika, te priznanje za hrabrost američke ambasade. Sva bol slila se u smrti našeg Vese Đorema, Sarajlije koji je u Pragu bio svojevrsni kulturni ataše naše zemlje, o svom trošku i o trošku svoga srca.
Kad pogledaš vijesti iz Bosne i Hercegovine, šta pomisliš?
– Kako mi je rekao jedan kolega ambasador nedavno: Ti predstavljaš svoju zemlju kao da je najuređenija na svijetu. A mislio je, naravno, na aktualni politički momenat i može mi poslužiti kao odgovor na ovo pitanje. Jer iako je politička situacija nikad teža od rata naovamo, naš je zadatak i naša misija upravo sada od najveće važnosti. Imamo odgovornost prema zemlji čiju situaciju moramo predstaviti svijetu onakvom kakva zaista jeste i boriti se za najbolja rješenja za dobrobit svih njenih građana. Kao nekoga tko se godinama bori riječju, izuzetno me boli i pogađa sve to, još jedna netipično nediplomatska osobina. Ali to je moja zemlja koja je zaslužila neuporedivo bolju budućnost. Koja je zaslužila jednu zdraviju sutrašnjicu. Njena mladost i djeca su zaslužila sretno i sigurno mjesto za rast i razvoj. I ja duboko vjerujem da će doći to vrijeme. Hrabrijih i boljih. Onih kojima neće ime i vjera biti brana ni odrednica, onih koji će štovati svaki pedalj te nesretne i izubijane zemlje, kako nikad više ne bi tekla krv njezinim prelijepim rijekama.
