Svjetski poznati psihoterapeut: Samo jedna stvar je potrebna da živimo bolji i lakši život

Kako imati više radosti, jednostavnije živjeti i ne brinuti previše... Sve su to izazovi o kojima često razgovaramo na kafama, a vrlo rijetko nalazimo rješenja za primjenu.

Utemeljitelj tjelesne psihoterapije dr. Siegmar Gerken, čije gotovo pedesetogodišnje iskustvo rada ostavlja duboki dojam, u velikom intervjuu za Gloriju govorio je o povezanosti psihosomatskih procesa koji se odražavaju na tijelo, emocije, volju, svjesnost i um.

"Da, to je vrlo kompleksno i da bi dublje razumjeli moje istraživanje i moj rad, moramo znati da postoje senzacije, a zatim emocije i reakcije na neki događaj. Kako osjetimo emociju u nekoj okolnosti to je posljedica senzacije. Emocije, odnosno osjećaji naš su mentalni kapacitet koji je koordiniran u mozgu i koji se temelji na bivšim iskustvima. Ta rana iskustva su mjesto koje treba istraživati. Naš mozak nije samo mjesto intelektualnog kapaciteta nego i prihvaćanje našeg bivanja.

Tijelo je kotač našeg iskustva te nam daje kapacitet da razvijemo um, a mozak nam daje taj kapacitet da razvijemo širi oblik svijesti. Tijelo je cijela struktura iz koje se mi gradimo, a sve to vrlo je krhko, no životno iskustvo to dovodi u ravnotežu. Ono što zovemo dušom, našom esencijom u raznim kulturama nema uvijek isto značenje. Za mene, to je esencija koju unosimo u život. Razumljivije je ako kažemo da je duša proces u trajanju. Ukratko, to je sve ono što mi jesmo.

Potiskujemo svoje emocije. Ne prepoznajemo ih. Bojimo ih se. Zašto je to tako?

"Potiskivanje je jedan od principa koji koristimo kako bismo ovladali emocijama i osjećajima. Mi se zaustavljamo i odcjepljujemo od osjećaja, zaobilazimo ih i često smo ih nesvjesni te pobjegnemo od njih. Društvo nudi pregršt distrakcija - kao konzumerizam. Uvijek se pitam kako možemo ostati autentični i u dodiru sa svojim suštinskim bićem kao osnova pulsiranja života. Kada govorim o pulsiranju života, onda uistinu govorim o pulsiranju našeg srca, staničnom razumijevanju i svemu, a to je važno kako biti stalno povezan s vlastitim pulsom na svim razinama.

Emocije svi potiskujemo, prije svega potiskujući svoj dah. Što više potiskujemo naš emocionalni dah, to smo više u dodiru s njim i to ga više pokušavamo zataškati. Na nekim mojim prezentacijama točno se vidi kako osoba potiskuje svoje emocije. Moguće je vidjeti jasnu sliku toga, zahvaljujući infracrvenom zračenju. Važno je tu zatočenu energiju ponovno oživjeti..

Energija cirkulira u kretanju i mi možemo jasno osvijestiti što je osoba proživjela i što osjeća. Kad to spozna negdje smo na pola puta, neću reći tretmana, nego istraživanja gdje smo i što radimo. Moramo vidjeti od čega se štitimo, kako to otpustiti i živjeti radosnije."

Na pitanje koliko nas uopće određuju naše traume, odgovara: "U današnje vrijeme gdje je pojam traume toliko raširen, možemo čuti da je čovjek razvio mentalnu traumu, šok traumu od automobilske nesreće, trauma od operacije, obiteljske traume, generacijske, kolektivne, nacionalne... Pojam traume koristimo vrlo široko.

Definicija traume u medicini je ono što nas koči i što nam škodi, a u psihologiji se pod traumom podrazumijeva kada sistem nema iskustvo i ne može integrirati neku emociju, događaj, to je onda traumatični potencijal. Mentalno i tjelesno polje ne može integrirati negativne osjećaje do te mjere da to postaje trauma. Razumijevanjem te snage s kojom se sistem ne može nositi postajemo svjesni što trebamo učiniti kako bismo umanjili količinu stresa koji može stvoriti određene mentalne uvjete. Govorimo o amigdali i limbičkom sistemu koji je prenapregnut te ne može u potpunosti razumjeti iskustvo koje smo doživjeli, pa sustav uzima segmente malo po malo.

Podižu se hormoni adrenalin i kortizol, a prepoznavajući taj krug, razumijevajući ga i iscjeljujući kroz terapiju, mozak dolazi u fazu prizemljivanja i vraća se korijenima, vraća se u ono mjesto koje je naša bit. Sve se vraća u normalu, cirkulacija, ten, mišići i u očima je vidljiva energija. Mogu komunicirati i biti prisutan. To je ono što ja nazivam osobna moć, mentalna prisutnost. Uvijek nam je cilj doći do toga."

Ljubav je najjača sila na svijetu, često o tome govorite. Na koju tačno ljubav mislite i kako nam ona može pomoći?

"Imam jednu cijelu lekciju o ljubavi, no ja ljubav opisujem kao rezonancu s tijekom života, a tako ljubav izvlačim iz svih romantičnih ideja. Jer ljubav je, kao i pojmovi Bog i duh, veća od života. Ipak, odlučimo li sagledati što je ljubav, pokušavam klijenta dovesti u to stanje, odnosno to iskustvo koje ja nazivam ljubav.

Jer, ja mogu reći volim te, volim svoj čaj, svoju djecu, ali to nije ljubav na koju ja mislim. Kada izdamo princip ljubavi zaustavljamo životni tok, imamo negativne misli, želimo zlo drugima. Važno je boraviti u ljubavi, to je različito od reći volim te, to je na socijalnoj, interaktivnoj razini osjećaja. Reći volim te znači imati ideju ljubavi, ali ne znači nužno da smo u ljubavi.

Jedino na mjestu ljubavi se može iscijeliti društvo, a ne s romantične pozicije ljubavi. Iz moje ljepote ja jedino mogu razumjeti i tvoju ljepotu. Zato i kažemo voli bližnjeg svog kao samog sebe. To liječi cijeli svijet."

"Imam određenu uzrečicu koju se lako pamti: represija ekspresije prouzrokuje depresiju. U 99 posto slučajeva u kojima moji pacijenti pate od depresije ja pokušavam pronaći u njima onaj dio koji nisu mogli izraziti u djetinjstvu, a onda naravno ono što ne mogu izraziti ni sada.

Baš nedavno sam imao klijenta koji je htio biti glazbenik, a ipak je studirao nešto drugo, naravno što su roditelji htjeli, ono što donosi dobar prihod. I naravno, mi uvijek moramo vidjeti kako takvi izbori utječu na osobu.

Ponekad ne utječu, a ponekad to imali veliki utjecaj, a da osoba toga nije niti svjesna. Onda se počinjemo pitati kako osvijestiti naš potencijal, a za to se moramo vratiti u dodir sa sobom i povezati se s onim što ja zovem „unutarnji kompas“. Tako možemo tek shvatiti što želimo raditi u životu i to je ono što nas vodi ka sreći."

(Žene.ba)