Teorija vezivanja: Od djetinjstva do odraslih veza – šta zaista znamo, a šta često pogrešno tumačimo

Posljednjih godina pojam „stil vezivanja" (engl. attachment style) ušao je u svakodnevni govor. Na društvenim mrežama, u podcastima i u razgovorima među prijateljima – ljudi sve češće sebe i partnere opisuju kao „anksiozne", „izbjegavajuće" ili „dezorganizovane". Iza tih izraza stoji ozbiljna i važna psihološka teorija, ali način na koji se koristi u javnom prostoru često nije onaj kojim su je njeni utemeljitelji zamislili.

U ovom tekstu objašnjavam šta teorija vezivanja zaista jeste, na koje pitanje je odgovarala kada je nastala, i gdje se njena primjena na odrasle osobe pretvara u pretjerano pojednostavljivanje – nekada čak i u alat za patologiziranje partnera ili sebe.

Šta je teorija vezivanja i kako je nastala

Teoriju vezivanja razvio je britanski psihijatar i psihoanalitičar John Bowlby sredinom 20. vijeka. Bowlby je radio sa djecom koja su bila razdvojena od roditelja tokom i nakon Drugog svjetskog rata – siročadi, djecom u sirotištima i djecom koja su dugo boravila u bolnicama. Primijetio je nešto za šta tadašnja psihologija nije imala jasan odgovor: ta djeca su patila ne samo zbog materijalnog ili fizičkog gubitka, nego zbog gubitka odnosa.

Bowlby je postavio jednostavnu, ali za to vrijeme revolucionarnu tezu: dijete ne treba samo hranu i fizičku sigurnost, nego stabilan, blizak odnos sa osobom koja ga njeguje. Potreba za vezivanjem nije razmaženost ili „navika" – ona je biološka, evolutivna potreba, jednako bazična kao potreba za hranom.

Njegova saradnica Mary Ainsworth kasnije je razvila eksperimentalnu situaciju poznatu kao Strange Situation (Neobična situacija), u kojoj je posmatrala kako se mala djeca ponašaju kada ih majka nakratko ostavi u nepoznatoj prostoriji, a zatim se vrati. Iz tih opažanja proizašla je klasifikacija obrazaca vezivanja kod djece.

Četiri osnovna obrasca vezivanja kod djece

Ainsworth je u početku opisala tri obrasca, a kasnije je dodan i četvrti:

· Sigurno vezivanje – dijete je uznemireno kada majka ode, ali se brzo smiri kada se ona vrati i nastavi se igrati.

· Anksiozno-ambivalentno vezivanje – dijete je intenzivno uznemireno, teško se smiruje i istovremeno traži i odbija kontakt.

· Izbjegavajuće vezivanje – dijete naizgled ne pokazuje uznemirenost i izbjegava majku po povratku, iako fiziološki pokazatelji (npr. puls, nivo kortizola) pokazuju da je stres prisutan.

· Dezorganizovano vezivanje – dijete pokazuje konfuzno, kontradiktorno ponašanje; ovaj obrazac često se veže uz iskustva straha od osobe koja bi trebala biti izvor sigurnosti.

Ovdje je važno nešto što se u popularnoj upotrebi često izgubi: ovi obrasci nisu osobine djeteta, nego opis odnosa koji se razvio između djeteta i konkretne osobe koja ga njeguje. Teorija vezivanja je u svojoj suštini teorija odnosa, a ne teorija ličnosti.

Kako je teorija „prešla" na odrasle osobe

Krajem 1980-ih godina, psiholozi Cindy Hazan i Phillip Shaver objavili su radove u kojima su sugerirali da se obrasci vezivanja iz djetinjstva mogu prepoznati i u romantičnim odnosima odraslih osoba. Pretpostavka je bila razumna: ako rani odnosi oblikuju način na koji doživljavamo blizinu i sigurnost, vjerovatno utiču i na način na koji kasnije ulazimo u partnerske veze.

Iz toga je nastala tipologija odraslog vezivanja koja se danas naveliko koristi: sigurni, anksiozni, izbjegavajući i strašljivo-izbjegavajući (dezorganizovani) stil. Upravo su te kategorije iz akademskih krugova prešle u popularnu psihologiju, knjige za samopomoć, kvizove na internetu i sadržaje na društvenim mrežama – i tu je počeo problem.

Kada teorija vezivanja postaje pretjerano korištena

Problem nije sama teorija, nego način na koji se koristi izvan struke. U svakodnevnoj upotrebi, „stil vezivanja" je postao nešto poput horoskopskog znaka – brza etiketa koja navodno objašnjava cijelu osobu, sve njene veze i sve probleme u njima.

Evo nekoliko tipičnih primjera pretjeranog korištenja:

· „On je avoidant, zato me ne zove." Jedno ponašanje se objašnjava cijelom kategorijom, bez konteksta, bez razgovora, bez razumijevanja stvarne situacije.

· „Ja sam anksiozna, takva sam i tačka." Stil vezivanja postaje identitet i opravdanje, umjesto polazna tačka za razumijevanje sebe.

· Online kvizovi i samodijagnostika. Složeni, dinamični obrasci se svode na rezultat testa od deset pitanja.

· „Mi smo nekompatibilni stilovi." Odnos se unaprijed proglašava neuspješnim na osnovu jedne mape koja nije ni napravljena za tu svrhu.

Originalna istraživanja vezivanja nastala su posmatranjem male djece u odnosu sa primarnom osobom koja ih njeguje, u vrlo specifičnoj eksperimentalnoj situaciji. Prenošenje tih kategorija na odnose dvije odrasle osobe – sa svom složenošću komunikacije, lične istorije, trauma, životnih okolnosti i kulturnog konteksta – nije ni izbliza jednostavno kao što djeluje u popularnim sadržajima.

Rizici patologiziranja kroz „stil vezivanja"

Kada se teorija vezivanja koristi kao alat za etiketiranje, može napraviti konkretnu štetu:

· Patologizira partnera. Umjesto razgovora o konkretnom ponašanju, partner postaje „dijagnoza" koju nosi sa sobom.

· Skida ličnu odgovornost. „Takva sam zbog svog stila vezivanja" lako postane izgovor za izbjegavanje rada na sebi.

· Stvara osjećaj fatalizma. Ljudi vjeruju da su zauvijek „anksiozni" ili „izbjegavajući" i da tu nema mogućnosti za promjenu.

· Zamjenjuje stvarni terapijski rad. Brza etiketa daje iluziju razumijevanja, ali ne dotiče stvarne emocije, traume i obrasce u tijelu i odnosima.

· Pojednostavljuje složene probleme. Iza onoga što se etiketira kao „stil vezivanja" često stoje sasvim druge stvari: neprerađena trauma, depresija, anksioznost, hronični stres, nesigurni životni uslovi, neispričane porodične priče.

Važno je znati i sljedeće: novija istraživanja pokazuju da stilovi vezivanja nisu fiksne kategorije. Ista osoba može pokazivati različite obrasce u različitim odnosima i u različitim životnim periodima. Sigurno vezivanje se može razviti i u odrasloj dobi – u literaturi se to naziva stečeno sigurno vezivanje (earned secure attachment) i upravo je to ono na čemu u psihoterapiji radimo.

Smislene primjene teorije vezivanja u odrasloj dobi

To ne znači da je teorija vezivanja beskorisna kada govorimo o odraslima – naprotiv. Korištena pažljivo i u pravom kontekstu, ona može biti vrijedan okvir za samorazumijevanje.

Smisleno je razmišljati o vezivanju kada vam pomaže da:

· Razumijete vlastite reakcije u bliskim odnosima – zašto vam je teško da tražite pomoć, zašto se povlačite kada postane intenzivno, zašto vas razdvajanja jako pogađaju.

· Prepoznate obrasce koji se ponavljaju – ne kao sudbinu, nego kao nešto što se može razumjeti i mijenjati.

· Povežete sadašnje reakcije sa ranim iskustvima – ne radi krivnje roditelja, nego radi razumijevanja kako se vaš sistem naučio štititi.

· Otvorite prostor za promjenu – u terapiji, u stabilnom partnerskom odnosu, kroz iskustva sigurnosti koja sada možete imati.

U psihoterapijskom radu, ja na teoriju vezivanja gledam kao na jedan od korisnih okvira – ne kao na jedinu istinu o osobi. U geštalt pristupu nas više zanima kako se nešto događa upravo sada, u kontaktu sa drugim, nego u koju kategoriju to spada. Kategorija ne liječi – iskustvo novog, sigurnog odnosa liječi.

Šta teorija vezivanja jeste, a šta nije

DA REZIMIRAMO, TEORIJA VEZIVANJA NIJE:

· test ličnosti koji se rješava za pet minuta,

· alat za dijagnostikovanje partnera,

· objašnjenje za sve probleme u vezi,

· razlog da odustanete od nekoga ili od sebe,

· zamjena za razgovor, terapiju ili stvarno upoznavanje druge osobe.

TEORIJA VEZIVANJA JESTE:

· vrijedan naučni okvir koji nam pomaže da razumijemo zašto su odnosi važni,

· početna tačka za razmišljanje o vlastitim obrascima,

· pojam koji ima smisla istraživati u sigurnom, stručnom kontekstu.

Kada potražiti podršku

Ako prepoznajete da se određeni obrasci u vašim bliskim odnosima ponavljaju, da vam je teško da budete bliski ili da podnesete blizinu, da reagujete jače nego što biste željeli – to nije znak da ste „pogrešno vezani". To je znak da postoji nešto što vrijedi razumjeti, sa nekim ko zna kako da vam u tome bude saputnik.

U svojoj praksi radim geštalt psihoterapijskim pristupom, koji uključuje razumijevanje ranih odnosa, ali ide korak dalje – ka tome šta se događa između nas dvoje upravo sada, i kako se kroz to iskustvo može graditi novi, sigurniji način postojanja sa drugim ljudima.

Ako želite da razgovaramo o tome šta vam se javlja dok čitate ovaj tekst, slobodno mi se javite.

Piše: Dejana Grbić Velagić,

Članica Healthy Contact tima https://healthy-contact.com/team/dejana-grbic-velagic/

diplomirana geštalt psihoterapeutkinja, EMDR praktičarka pod supervizijom

HEALTHY CONTACT DOO https://healthy-contact.com/