Razvoj govora, jezika i komunikacije započinje od samog rođenja, ali na neki način i prije nego što se dijete rodi. Naime, komunikacija između majke i djeteta počinje još u intrauterinoj fazi.
Dijete osluškuje svaki pokret majke, otkucaje srca, disanje i prilagođava se njezinom ritmu života, dok majka u isto vrijeme osjeća svaki djetetov pokret, razgovara s njim i emocionalno se veže za njega.
Za uredan jezično-govorni razvoj djeteta moraju biti zadovoljeni neki osnovni biološki, psihološki i sociološki preduvjeti, kao što su: npr. dobro zdravlje, uredno razvijeni govorni organi, uredan sluh, uredan intelektualan razvoj, potpuna, tj. funkcionalna i pedagoški stimulativna obitelj, sredina bogata mnoštvom raznolikih, između ostalog i govorno-jezičnih poticaja, odnosno stimulativno okruženje.
Primarni jezični uzor, tj. glavno sredstvo putem kojeg dijete uči jezik je roditelj. Roditelj je taj koji oblikuje djetetov jezik.
Pod oblikovanjem djetetovog jezika podrazumijevamo razgovor roditelja s djetetom, služeći se riječima (pravilnog i jasnog izgovora bez iskrivljavanja) i rečenicama (prilagođenim djetetovoj dobi) koje se odnose na ono čime se upravo bavi. Roditelji dakle potiču razvoj slušanja, razumijevanje jezika i govornu produkciju kroz interakciju sa svojim djetetom. Vrlo kompetentno potiču razvoj svih aspekata komunikacije svog djeteta s puno ljubavi i s dobrim namjerama, te to rade intuitivno.
Jezično govorni poticaji u prvim mjesecima života svakog dojenčeta imaju izuzetnu važnost. Naime, odmah nakon rođenja dijete se vokalno sporazumijeva s okolinom. Plač je prvo vokalno izražavanje neugodnih osjećaja djeteta, čije značenje najbolje razumije majka, kojoj ono poručuje da je gladno, žedno, uznemireno, da ga nešto boli ili mu smeta. Na taj način dijete obavještava majku o svojim stanjima, potrebama, te već u najranijoj fazi komunicira s njom.
Slušanjem glasova iz okoline dijete počinje razlikovati ugodne i neugodne, poznate i nepoznate zvukove i glasove, te reagira na njih. Daljnjim rastom i razvojem stječe sposobnost imitacije glasova, slogova, te izgovaranja prvih riječi.
Većina djece usvaja govor i jezik bez poteškoća, tj. bez posebnog poučavanja. Ne trebaju im lekcije, pomagala, posebni poticaji ili upute. Samo slušajući govor svoje okoline postupno usvajaju gramatička pravila i oblikuju jezičnu razinu govornog izražavanja, jer se jezik ne poučava, već se razvija.
Kada je vrijeme za prve riječi i rečenice?
Prve tri godine djetetova života kritičan su period zbog fizičkog i mentalnog sazrijevanja. U tom periodu bitnu ulogu imaju roditelji. Njihova uloga je upoznati svoje novorođenče i ostvariti blisku vezu s njim kako bi mu pomogli da se osjeća sigurno u okolini u kojoj raste.
Također, najintenzivniji razvoj jezika i govora događa se u te prve tri godine života, kada dijete prolazi faze od prvog krika, glasanja do kompetentne participacije u razgovoru u kojem govorom može izraziti svoje osjećaje, stavove, potrebe, boriti se za sebe, utjecati na druge i sl.
Jezični razvoj dijelimo na dva razdoblja:
Predjezično ili predgovorno razdoblje koje počinje rođenjem i traje do progovaranja prve riječi (okvirno do 9. mjeseca života ili oko prvog rođendana). Razdoblje koje obilježava snažni razvoj vidne i slušne percepcije, gukanje i brbljanje – proizvodnja glasova i slogova, te razumijevanje kao temelj jezične proizvodnje.
Jezično ili govorno razdoblje koje obilježava proizvodnja prve riječi sa značenjem (oko prve godine, tj. okvirno od 9. do 15. mjeseca života) tj. ulazak u razdoblje jednočlanog iskaza. Prva proizvedena riječ može nositi više značenja nego što ga ta riječ objektivno ima ili značenje jednog iskaza, pa se prva proizvedena riječ zove holofraza (npr. riječ mama može značiti podigni me, nosi me, gladan sam, promijeni me i dr.). U dobi od 18. do 24. mjeseca pojava prvih rečenica, te naglo širenje rječnika i usvajanje gramatičnosti od druge do treće godine života.
U prvim tjednima života dojenče će plakati, uzrujavati se, štucati, kašljucati, smijati se, zuriti i spavati. Svojim plačem poručuje o svojim stanjima: gladan sam, žedan sam, uznemiren, izražava svoje potrebe i na taj način komunicira s okolinom.
U početku će vokalne vještine dojenčeta uključivati plakanje i refleksno glasanje. Zvukovi koje tada dijete stvara ne sadrže stvarne suglasnike ili samoglasnike kakve mi odrasli upotrebljavamo. Od rođenja do 2. mjeseca života dolazi do spontanog, refleksnog glasanja koje odražava fiziološko i emotivno stanje djeteta. Također, početkom drugog mjeseca dijete ima specifične reakcije na ljudski govor u obliku slušne koncentracije (strese se na glasne zvukove, stišava se ili se smiješi kad mu se obraćaju, siše jače ili slabije reagirajući na zvuk).
Od drugog mjeseca javlja se smijeh i gukanje. Dijete brblja zvukove koji sve više nalikuju glasovima govora, s mnogo raznih glasova (najviše su to samoglasnici), kao što su p, b, m, k, g. U četvrtom mjesecu javlja se početak imitacije i aktivnog smijanja kao reakcija na emotivnu komunikaciju. Nakon toga, dijete dolazi u fazu glasovne igre i brbljanja. Postupno se pojavljuje početno slogovno glasanje (baaa, taaa, maa).
Oko šestog mjeseca života počinje izgovarati nizove suglasnika i samoglasnika ili lančiće glasova koji odražavaju sve veću zrelost, odnosno kontrolu njegovog vokalnog sustava (usta, jezik, grlo…). To se brbljanje sastoji od istih nizova suglasnika i samoglasnika. Dojenče eksperimentira s tek nastalim vještinama u razvoju. Proizvodi one glasove koji su motorički i akustički jednostavniji za izvedbu, jer će se izgovor onih kompliciranijih izoštravati dosta dugo. Brbljanje zatim postaje još sofisticiranije, a s oko osam ili devet mjeseci pojavljuje se i raznovrsnost. Izgovara duge nizove glasova koji uključuju nekoliko različitih suglasnika i samoglasnika. Uz to pokušava oponašati riječi koje roditelj izgovara, iako ne znaju što one znače. Oponaša intonaciju govora roditelja kada postavlja pitanje ili nešto komentira. Raspoznaje ugodne od neugodnih, te poznate od nepoznatih glasova i reagira na njih. Takvo brbljanje treba poticati uzvratnim brbljanjem i pričanjem djetetu, tj. pretvaranjem da razgovarate s njim.
Približavanjem prvom rođendanu, djetetovi glasovi sve više sliče glasovima koje odrasli upotrebljavaju za prave riječi. Dakle rastom, dijete stječe sposobnost imitacije glasova, slogova, te izgovaranja prvih riječi. Brzo uči da riječi predstavljaju objekte, akcije i mišljenja.
Zato su mnoge od prvih riječi koje čine djetetov rječnik imenice, odnosno imena ljudi i nazivi predmeta. Ipak, ima i drugih vrsta riječi kao što su npr. jednostavni glagoli koji se odnose na uobičajene radnje (piti ili ići), situacijske riječi kao što su npr. pa-pa, nema i još.
Jednosložne i dvosložne riječi se među prvima javljaju, budući su višesložne riječi teže za izgovor. To je ujedno i razlog zašto dijete prije kaže ču-ču nego vlak ili vau-vau nego pas.
Izbor prvih djetetovih riječi može biti pod utjecajem njihove glasovne strukture. Većina djece češće prvo izgovara jednostavnije glasove kao što su p, b, m i n prije nego su u stanju izgovoriti teže glasove poput g, s, č , r i l. Naravno, uvijek ima individualnih razlika.
Prve djetetove riječi postaju i prve rečenice od jedne riječi uglavnom na temu njihove okoline, budući su djeca usredotočena na sada i ovdje svojega svijeta. Dijete nakon prvog rođendana već sluša jednostavne priče i pjesmice, pokazuje slike u knjizi kada se imenuju i sl.
Oko drugog rođendana dijete će Vas iznenaditi spajanjem dviju riječi u svoju prvu rečenicu. Otprilike u to isto vrijeme njegov rječnik će eksplodirati. Strmoglavo usvajanje novih riječi događat će se svakodnevno. Kada proizvede svoju prvu rečenicu od dvije riječi, većina djece ima rječnik u rasponu od 30 do 50 riječi.
Dijete u dobi od tri godine trebalo bi biti u mogućnosti služiti se gramatički ispravnim rečenicama, najprije jednostavnijim od tri riječi, a zatim sve složenijim. Kada navrše treću godinu, vjerojatno će se služiti sa više od tisuću riječi, a razumjeti još i više. Osim ovladavanja novim riječima, djeca također proširuju vrste riječi kojima se služe (počinje koristiti glagole, pridjeve, neke zamjenice). Kombiniranjem riječi, stvaranjem malih rečenica (od onih jedna riječ-rečenica, preko jednostavnijih do složenih rečenica koje sadrže više od jednog glagola) dijete počinje primjenjivati gramatiku, tj. upotrebu odgovarajućih završetaka riječi i manjih riječi (pomoćnih glagola – je, su, sam).
Oko trećeg rođendana djeca počinju pričati o događajima povezujući dvije do tri rečenice istom temom. Npr. Jeli smo tortu. Spuštali smo se niz tobogan. Pili smo sok. Gledali smo TV. Dijete može ispričati što je radilo u vrtiću ili u parku. Odgovaraju na jednostavna pitanja Tko? Što? Gdje? Baza materinskog jezika usvojena je u dobi od tri godine. Time je usvojen određeni fond riječi, a dijete može kombinirati riječi u rečenice prema sintaktičkim i morfološkim pravilima. Prema 4. godini izgovor postaje jasniji i čišći te dijete mogu razumjeti i ljudi izvan obitelji. Pravilan izgovor svih glasova trebao bi biti u potpunosti usvojen do 5 i pol godina.
Prikazom kalendara razvoja govora i jezika sa simptomima odstupanja cilj je olakšati razumijevanje razvoja i prepoznavanje prvih znakova odstupanja, te potaknuti roditelje, odgajatelje, pedijatre i sve koji se bave zdravljem, odgojem i obrazovanjem predškolske djece na traženje i pružanje pravovremene pomoći.
Ovaj kalendar govorno-jezičnog razvoja nije dijagnostičko sredstvo, nego poticaj na promišljanje o očekivanom govorno-jezičnom razvoju, te eventualnoj potrebi traženja stručne pomoći.
