Bojan Zulfikarpašić za Žene.ba: "Sarajevo i jazz su u meni, a jedini kriterijum je iskrenost"

U okviru specijalnog programa Pozorišne notte, na sceni Narodnog pozorišta nastupit će dva izuzetna umjetnika, Bojan Zulfikarpašić i Julien Lourau, čiji je rad duboko utkan u internacionalnu jazz scenu. Koncert obećava iskustvo koje spaja balkanski melos, jazz i klasične tonove u jedinstvenu simfoniju zvuka.

Sarajevo i jazz spojeni u svakom tonu

Bojan Zulfikarpašić, pijanista iz Sarajeva, svojim inovativnim pristupom jazz muzici i povezivanju balkanskih tradicija s klasičnim i modernim zvucima postavio je nove standarde na evropskoj jazz sceni. Julien Lourau, francuski saksofonist, istražuje granice jazza kroz različite žanrove, od afro beata do elektronskih eksperimenata, ostavljajući neizbrisiv trag na globalnoj muzičkoj sceni.

Njihovo prijateljstvo, koje traje više od 30 godina, rodilo je muzički projekt koji se ne može svesti na običnu fuziju zvukova. To je susret kultura, dvoje umjetnika čija muzika ne poznaje granice, već spaja prošlost i sadašnjost u jedan univerzalni jezik. Sarajevo će imati priliku svjedočiti tom spoju na koncertu koji se očekuje s velikim nestrpljenjem.

U intervjuu za Žene.ba, Zulfikarpašić govori o muzičkom putovanju, zajedničkom stvaralaštvu i o tome kako se balkanske melodije stapaju s modernim jazzom u njihovoj interpretaciji.

Sarajevo vas ponovo dočekuje – grad u kojem ste svirali, rasli, gubili i nalazili. Šta vam danas znači stati pred sarajevsku publiku, koja je s vama ostarila i ostala "gladna" muzike koja ima dušu?

"Sarajevska publika je ozbiljna publika, koja zna šta je dobro, a šta nije – samim tim i ozbiljnija, ali pred njom nema opuštanja. Bit će elegantno i poletno. Straha i treme pred nastup nema... nema mjesta za takve stvari."

Vaša muzika nikada nije bježala od porijekla, ali ni od rizika. Kad stvarate, osluškujete li više vlastitu nemirnu intuiciju ili glasove iz davnina koji vas vuku za rukav?

"Posljednja stvar o kojoj mislim jeste kako da ne povrijedim tradiciju. Tradicija je nešto što, smatram, da je poznajem, ali ja ne nalazim sebe u toj riječi. Nalazim sebe više u riječima "snaga muzičkog izražaja". Istina je da je nešto što se veže za prošlost treba ispoštovati i poznavati. Nastojim apsolutno da ne povrijedim bilo koga. Jedina stvar koja me sada animira jeste moje lično uzbuđenje, moj neki smisao za sreću. Tako da to postaje jedino mjerilo u tom trenutku."

Trideset godina zajedničke muzike s Julienom Lourauom – to je više od saradnje, zapravo je isti jezik. Kako se stvara takva povezanost - ona koja zna da prepozna emociju prije nego što je odsvirana i da je pretvori u zvuk koji govori umjesto vas?

"Kad pogledam oko sebe, prijatelje i poznanstva, vrlo je rijetko da jedno takvo poznanstvo traje više od 30 godina. Ja sam nekako u stanju da to traje na duže staze. Mi se dobro razumijemo, iako imamo različite karaktere. 

Možemo biti i prgavi i sve ostalo, ali iza toga stoje noći koje smo proživjeli zajedno, sva putovanja koja smo proputovali, zemlje koje smo vidjeli, ljudi koje smo upoznali, pića koja smo pili i iz istog tanjira hranu jeli. Jezici koje smo učili i muzika koju smo slušali. To nam daje neku opuštenu dinamiku iz koje se može reći da nema razloga da se bilo čega bojimo, ali to, na neki način, daje ozbiljnost poslu kojem pristupamo – muzici koju sviramo zajedno. 

To je dosta vrijedno. Tako da mi je vrlo drago što imamo mogućnost da sviramo zajedno na koncertu."

Stvaranje bez kompromisa

Dobitnik ste najviših francuskih priznanja poput Victoires du Jazz i ordena Chevalier des Arts et des Lettres, a muzika vas je vodila kroz cijelu Evropu i svijet. Da li se među tim priznanjima ikada pojavilo ono koje vam je tiho reklo: „Vrijedilo je“ – ne zbog nagrade, nego zbog puta?

"Teško je izdvojiti neku i reći 'ona mi je posebno draga, značajna i izdvaja se iznad ostalih', ali pokušat ću. Jedna od njih svakako je od Ministarstva Francuske za zaštitu njihove tradicijske kulture, vezano za promociju francuske kulture po svijetu. Francuska me, na neki način, prihvatila kao svog sugrađanina. A druga je, na neki način, vezana za nju – radi se o nagradi za evropsku ličnost, što imponuje jer se radi o nečemu na evropskom nivou. 

Evropa je kontinent gdje se nevjerovatno mnogo produciralo. Svijet je ovaj limit, a Evropa je tu do limita. Dakle, to je nešto najdraže što treba da spomenem. Naravno, tu su i novčane nagrade koje su stizale. Nismo mi od onih ljudi koji ne znaju šta će sa njima kad počnu stizati."

Kad se spusti posljednji ton, a publika ostane sjediti... kao da nešto još traje i nakon tišine, šta biste voljeli da ponesu sa sobom: zvuk, tugu, nadu, zaborav... ili ono što se ne može reći riječima?

"Znači da će nositi i ličnu kušnju koja dođe poslije koncerta, nakon što publiku u bukvalnom smislu 'razvalimo'. Poslije koncerta ljudi su nekako drugačiji, emotivniji, govore mi kako su putovali. Vjerujem da će se to desiti i večeras.

Ljudi će jednostavno biti na jednom čudesnom putovanju bez povratka. Vrlo skromno, ali neće biti posljedica."

Na pozornici se vaša prošlost ne skriva, ali se ni ne nudi jeftino. Kako pomirujete ono što ste naslijedili sa onim što tek želite postati – da ostanete vjerni sebi, a opet nemirni i živi?

"Sve ide jedno s drugim. Moji kriterijumi, kada je nešto dobro, kada je nešto završeno, kada nešto odgovara onom što sam zamislio u startu, to su stvari koje sebi dozvoljavam da budu glavni parametri kada stvaram.

Druga stvar je kad sam u jednom trenutku postao svjestan toga da mi ljudi govore da sam dobar poslije par nota odsviranih. I naravno da je divno to čuti, a isto tako sam postao svjestan toga da sam čovjek koji svira onako kako želi, a da se to ljudima sviđa. U tom trenutku ja za sebe postajem iskren.

Iskrenost je nešto čemu stremim. To je neki moment kad se u životu jednog čovjeka mijenjaju stvari, u trenutku kada počinjete da odslikavate nešto što se dešavalo, a da se ne gubi spontanost. Pokušavam da oživim nešto u muzici koju sviram, o životu koji vodim, a što ima veze i dodira s drugim ljudima. Tako da smatram da tu postoji nešto vrlo vrijedno."

Svirat će se ono što se rijetko čuje, tačnije razgovor dva prijatelja kroz klavir i saksofon, kroz tišinu i lom, kroz Balkan i svijet. Bojan Zulfikarpašić i Julien Lourau na sceni Narodnog pozorišta donose godine povjerenja, slobode i stvaranja.

Njihova muzika ne traži aplauz, ona ga zaradi iskreno. A oni koji su je čuli znaju da se iz sale ne izlazi sjećajući se zvuka. Izlazi se mirniji.

Ulaznice za koncert, koji će se održati 30. aprila u okviru programa Pozorišne notte, dostupne su putem stranice Karter.ba i na blagajni Narodnog pozorišta Sarajevo. Broj mjesta je ograničen.