Ekskluzivno za Žene.ba: Aida Mušanović Arsić o Dini Merlinu, solo karijeri i planovima nakon Koševa

Uz Dinu Merlina na velikoj pozornici bila je i Aida Mušanović Arsić, čiji su glas, energija i emocija posebno privukli pažnju publike, ali i izazvali brojne komentare na društvenim mrežama.

Iako je više od 15 godina dio Merlinovog tima, nakon ovogodišnjih koncerata mnogi su se zapitali – kada će Aida ispričati svoju vlastitu muzičku priču? Upravo o tome, ali i o emocijama koje su obilježile Koševo, saradnji s Dinom Merlinom, vlastitom umjetničkom putu i dugo najavljivanom solističkom prvijencu, Aida je prvi put nakon koncerata razgovarala za portal Žene.ba.

Poslije tri koncerta na Koševu mnogo ljudi je počelo govoriti upravo o Vama. Jeste li svjesni koliko ste ovih dana osvojili publiku?

Aida: Gotovo sam u potpunosti sigurna da svakom muzičaru ili bilo kojem umjetniku koji svoj radni vijek provodi na pozornici veoma imponuje kada ostavi dobar utisak na publiku, kada ljudi osjete emociju, energiju i pravi podtekst onoga što donosite na scenu, bilo glasom, pokretom ili izvedbom. Iskreno, pomalo sam i iznenađena količinom poruka i poziva koji su došli do mene nakon ovog fantastičnog triptiha na Koševu, ali sam u isto vrijeme i sretna što publika može uočiti i prepoznati nivo zalaganja, predanosti, posvećenosti i užitka koji donosimo sa sobom kada stanemo na pozornicu uz našeg Dinu. To se zaista može podjednako reći za sve moje prijatelje i kolege muzičare koji su tu uz Dinu. Ljude ne možete prevariti i sigurno će prepoznati i prihvatiti iskrenu emociju koju im odašiljemo sa scene, a po reakcijama ljudi uživo, kao i na društvenim mrežama, stekla sam dojam da se i moja publika proširila nakon ovih koncerata.

Na sceni ste uz Dinu Merlina već više od 15 godina. Šta Vas i danas iznova fascinira kada stanete rame uz rame s njim pred desetine hiljada ljudi?

Aida: Dino je perfekcionista, čovjek koji vrlo dobro zna šta želi na pozornici, i u muzičkom i u scenskom smislu. Vrijedno radi kako bi ispolirao svaki ton do savršenstva i kako bi sve bilo baš onako kako je zamislio. Fascinira me što je i nakon toliko godina uspješnog rada i stvaranja neumoran u svojim nastojanjima da sve ono što je ispred njega, sve novo što dolazi, bude bolje od prethodnog. Uvijek i nanovo uspijeva da pronađe novu invenciju i inspiraciju. Fascinira me koliko njegov lik i djelo rastu iz dana u dan, koliko ga starije generacije i dalje vjerno prate, dok paralelno osvaja i očarava neke nove klince. Nevjerovatna je i ta energija i predanost publike, koja ga sa svakom novom pjesmom i koncertom dočekuje i ispraća s nevjerovatnim žarom. Dinina karijera, posvećenost, odnos i pristup prema poslu, neiscrpna znatiželja i sve ono što je stvorio svakom umjetniku mogu poslužiti kao primjer. Samo se možemo nadati da ćemo u svojim individualnim karijerama dosegnuti barem djelić onoga što je on postigao.

Koji trenutak s ovogodišnjeg Koševa ćete pamtiti cijeli život? Postoji li scena ili emocija koja će Vam ostati zauvijek urezana?

Aida: Mislim da su rijetki koji neće posebno istaknuti trenutak omaža našem Halidu Bešliću. Taj momenat je zaista bio nešto izvanzemaljsko, nesvakidašnje, eterično i uzvišeno. Emocija koja je tada preplavila Koševo i sve prisutne mogla se osjetiti iz svemira. Pored toga, moram istaknuti i same trenutke prije izlaska na pozornicu, kada smo moja Ajsela i ja osmotrile publiku u iščekivanju, ugledale svoje mikrofone na pozornici i shvatile da je, nakon toliko vremena od same najave koncerata, zatim priprema i čekanja, napokon došao trenutak da počne prvi od tri koncerta. Zagrlile smo se, rekle: „Let’s do this!“ i izašle na pozornicu s prvim tonovima. To je bilo magično. A među najdražim momentima svakako su mi bili pogledi, poljupci i osmijesi moje dječice i supruga, koji su bili prisutni u prvim redovima. Nema te emocije koja se može mjeriti s onom kada znate da su vam vaši najvoljeniji upravo tu uz vas, da uživaju s vama, dijele neke od najljepših trenutaka i podržavaju vas.

Društvene mreže posljednjih dana pune su komentara da zaslužujete vlastitu muzičku priču. Laska li Vam kada pročitate da publika želi slušati upravo Vas?

Aida: Uživam u tome što sam timski igrač, što sarađujem s vrhunskim muzičarima i umjetnicima i svojim radom dajem doprinos predivnim mozaicima, kako na koncertima, tako i u pozorištu. Ipak, po svom habitusu, karakteru i načinu umjetničkog izražavanja, ja sam veoma solistička ličnost, tako da mi jako laska kada publika izrazi želju da čuje i vidi mene kao centralnog igrača. Od svoje 16. godine nastupam kao frontmen i razvijam se u tom smjeru. Ostvarila sam veliki broj solističkih nastupa u BiH i regionu, snimala za televiziju, igrala u mjuziklima, pjevala i svirala uz velike orkestre, nastupala na značajnim festivalima i događajima, a ono što će upotpuniti moju priču svakako će biti i moj solistički prvjenac. Nadam se da ću ispuniti očekivanja onog dijela publike koji mi je upravo to zaželio i poželio da me čuje i vidi i u tom svjetlu.

Sve češće se priča da biste mogli ozbiljnije krenuti u solo karijeru. Da li su to samo želje publike ili i Vi razmišljate u tom pravcu?

Aida: U tom pravcu razmišljam već dugi niz godina, ali da vam ne bih sada navodila sve silne razloge zbog kojih se do sada nije desila prva solistička pjesma, možemo samo reći da se u životu sve događa s razlogom i da nas svako novo iskustvo dodatno oblikuje i istančava ukus i stil. Iza mene je veliki broj sati provedenih u studiju, snimanja pratećih vokala, rada na dječijim pjesmama i festivalima zajedno s mojim bratom, korepetiranja drugih vokalnih solista i interpretatora. Nakon svega što sam kroz taj dugogodišnji rad naučila i svega što me oblikovalo kao muzičara, mislim da će i trenutak objavljivanja prve pjesme biti upravo onaj koji je oduvijek i trebao da bude. Mogu samo reći da bi se sve trebalo pokrenuti u bližoj budućnosti i da ćete uskoro imati priliku čuti i vidjeti moj solistički prvjenac.

Koliko je izazovno godinama biti dio jednog od najvećih muzičkih projekata na Balkanu, a istovremeno graditi vlastiti umjetnički identitet?

Aida: Od samih početaka u svijetu muzike veoma mi je bilo važno obrazovanje, istraživanje, svakodnevni rad i savladavanje novih prepreka. Mislim da se vlastiti umjetnički identitet upravo i gradi kroz stalno učenje, rad i istraživanje, a sve ono što sam godinama radila uz Dinu i njegov tim dodatno je obogatilo i oblikovalo moj umjetnički izraz. Možda na prvi pogled zvuči kao da su kolektivni rad i solistički identitet dva suprotstavljena pola, ali ja ih nikada nisam doživljavala tako. Naprotiv, upravo sam kroz rad s velikim timom ljudi naučila koliko je važno znati ko si, šta želiš da kažeš i na koji način želiš da to kažeš. Svaki koncert, svaka proba, svako putovanje i svaka saradnja ostavili su neki trag u meni i postali dio onoga što danas jesam kao umjetnica. Mislim da se vlastiti identitet ne gradi bježeći od kolektiva, nego upravo pronalazeći sebe unutar njega. Upravo na taj način posmatram i svoj primarni posao korepetitora u Operi Narodnog pozorišta, gdje zaista uživam u radu s kolegama svakog dana i radujem se svakoj novoj predstavi i premijeri.

Mnogi kažu da Vaš glas nosi posebnu emociju. Da li je to nešto što se uči ili čovjek jednostavno pjeva onako kako osjeća?

Aida: Svako od nas nosi ono nešto posebno u sebi, što možda želi da zadrži za sebe ili podijeli sa svijetom. Besmisleno je pisati o muzici, umjetnosti i pozorištu, a govoriti samo o struci i zanatu, ne dotičući se toga koliko je važno da svaki naš, pa i najmanji nastup proizvede neku reakciju kod publike. Makar ona bila suprotna od onoga što smo očekivali, makar izazvala bunt, odbijanje ili osudu, neminovno je da se nešto pokrene u publici. Naravno, uvijek smo najzadovoljniji kada je taj odjek pozitivan, kada ljudi prepoznaju ono što im donosimo svojom interpretacijom, ono što želimo da im kažemo i prenesemo. Kroz obrazovanje, rad i svako novo iskustvo pronalazimo načine kako da na pravi način oblikujemo i iskažemo emocije, tako da dođu do publike u pravom obliku. Iskreno se nadam da meni to dobro polazi za rukom, jer želim da publika u svakom trenutku osjeti koliko ja u tom momentu živim muziku i umjetnost kroz svaku riječ, svaki ton i pokret na sceni. Rađamo se s određenim talentima, a na nama je kako ćemo ih usmjeriti i da li ćemo nešto od njih i napraviti.

Prije više od deset godina na Koševu ste bili trudni, dok je Vaša majka ležala u bolnici. Danas, kada pogledate unazad, koliko Vas ta priča i dalje emotivno dotakne?

Aida: To je nešto što se riječima ne može opisati. Kombinacija emocija koje su me obuzimale zbog toga što u drugom stanju, po prvi put s Dinom i ekipom, izlazim na pozornicu na Koševu, dok u isto vrijeme moja mama, moj oslonac, uzor, najveća podrška i neko ko je život posvetio mom bratu i meni, leži u bolnici i ne može biti tu da zajedno dijelimo sreću, uzbuđenje i upisujemo neka nova iskustva, nešto je što teško staje pod kožu jednog običnog čovjeka. Mnogi prijatelji, rodbina i poznanici su mi nakon tog koncerta rekli da nikada nisu čuli tu dimenziju emocije u mom glasu dok sam pjevala završni dio pjesme „Nedostaješ“ i vjerujem da je zaista bilo tako, jer mi je mama neopisivo nedostajala, a znam da joj je bio otvoren prozor u bolničkoj sobi i da me u tom trenutku mogla čuti. Ove godine sam ponosna majka dvoje predivne djece, ali mi mama i tata, koji je bio tu uz mene 2015. godine, još više nedostaju, jer ih nema. Tješim se da odnekud mogu da nas sve vide i čuju, da znaju koliko ih volim i koliko sam zahvalna za sve.

Vi ste istovremeno pijanistica, profesorica, korepetitorica, članica Opere i koncertna pjevačica. Gdje se Aida zapravo osjeća najviše svojom?

Aida: Svaki taj dio je po jedan komad slagalice zvane Aida. Zaista se ne može odvojiti jedno od drugoga i sve to čini moju ličnost, umjetnicu i ženu kakva jesam. Na ovo bih dodala da mi je ipak najvažnije to što sam majka, supruga, sestra, snaha, prijatelj i podrška kada god je to potrebno.

Da danas možete vratiti vrijeme i razgovarati s Aidom iz 2011. godine, koja je tek ulazila u Merlinov tim, šta biste joj rekli?

Aida: Rekla bih joj: „Furaj, mala, sredinom!“ Zahvalna sam za život koji živim. Sve što se dogodilo, dogodilo se baš kako je i trebalo, i sa istom tom vjerom živim sadašnjost i idem u budućnost. Sve što sam doživjela kroz rad i saradnju s Dinom, cijelim bendom i produkcijskim timom, iskustva su koja se ne mogu ničim platiti i koja su učinila da danas postanem ovo što jesam.

Postoji li pjesma Dine Merlina koju biste jednog dana voljeli potpuno otpjevati sami, u vlastitom aranžmanu?

Aida: U posljednje vrijeme, među svim fantastičnim Dininim pjesmama, najdraži momenti na koncertima su mi izvedbe pjesama „Zauvijek ovako“ i „Jedan dan, jedna noć“. Jako volim i „Da je tuga snijeg“ i „Ako izgovorim ljubav“, koje već duže vrijeme nije na set-listi. Pa evo, možda ste mi dali dobru ideju i da jednog dana izvedem neku od njih u svom aranžmanu.

Nakon svega što ste doživjeli na najvećim regionalnim pozornicama, šta je sljedeći san Aide Mušanović Arsić – postoji li nešto što još niste ostvarili, a priželjkujete?

Aida: Recimo da je ono o čemu smo u par pitanja unatrag razgovarali moj primarni cilj i san i držite mi palčeve da se to uskoro i ostvari. Generalno, moj najveći san je da kroz muziku, moj životni poziv koji živim svakim atomom svog bića, ostavim neki pečat u svijetu, neki trag u vremenu koji će živjeti nakon što mene više ne bude. Umjetnost nam to dozvoljava i sretni smo što možemo reći da je to naš posao, ali – svaki muzičar će se složiti – muzika je mnogo više od toga.

Kada biste sutra objavili svoju autorsku pjesmu, kakva bi ona bila – moćna balada ili nešto potpuno drugačije?

Aida: Neka to ostane mala tajna i iznenađenje i, kako ono kažu, da se ne ureknе unaprijed.