Previše si osjetljiv i to ti može naškoditi. Ova izjava stvara osjećaj da sigurno postoji nešto po čemu su osjetljivi izrazito drugačiji od ostalih. Gotovo, kao da imaju neku fatalnu manu, neki feler zbog kog su osuđeni na patnju. Ili na to da s njima “nešto nije u redu”. Istu crtu imao je Abraham Lincoln, Martin Luther King, Lady D… Ljudi koji su mijenjali svijet.
Koliko god da nam se danas čini da zbog interneta znamo sve o osjetljivosti kod ljudi, ovo pitanje je ostalo prilično prazno i nejasno polje, sve dok istraživački psiholog, profesor i psihoterapeut Elaine Aron nije uradila ozbiljne studije i doktorirala na čovjekovoj ranjivosti.
Njena knjiga Ranjivost, prevazilaženje emocionalne preosjetljivosti je izazvala bum i prije nego što je objavljena jer se o istraživanju brzo pročulo u naučnoj zajednici.
Sve je krenulo od Elejnine preosjetljivosti odmalena, koja se prenijela na odraslo doba i teškoće da toliko intenzivan unutrašnji svijet nosi sa sobom.
Kako nije bilo nikakvog istraživanja od kog bi krenula, tragala je u teorijama Karla Gustava Junga. I sam je pripadao jatu, a osjetljivost nazivao tendencijom osobe da se okrene ka unutra.
Ali većina radova je bila o introvertnosti i tome da su takve osobe nedruštvene. Počela je da se pita da li se senzitivnost i introvertnost pogrešno poistovjećuju.
Ispostavilo se da je u pitanju osjetljivi nervni sistem, što je, u suštini, neutralna (bespolna) crta. I, gle čuda, nasljedna.
Da, empatija se nasljeđuje.
Istraživanje Sivena Soumija o malom broju rezus majmuna, koji su rođeni sa ovom crtom i koji su prvobitno nazvani napetim jer su pretrpjeli odrastanje u stresnim uslovima, pomoglo je da se shvati ta veza.
Nivo serotonina kod majmuna je bio nizak, isto kao i kod ljudi. Ali se, takođe, ispostavilo da je postojala i jedna genetska varijacija, koja je, kao rezultat, imala uopšteno niži nivo serotonina. Koji je dodatno smanjen pod utjecajem stresa.
Ukoliko ste i vi osjetljivi, imate istu tu gensku varijaciju. Izgleda da je ona tu jer pomaže da se bolje zapaze sve suptilnosti od kojih zavisi preživljavanje (bezbjedna hrana, skolonište, mogućnost planiranja).
Suomijeva studija je otkrila da je kod rezus majmuna sa ovom crtom, pod uslovom da su ih odgajale sposobne majke, postojala veća vjerovatnoća da će se ispoljiti prerana razvojna zrelost, otpornost na stres i da će postati vođe svojih socijalnih grupa.
Šta je ono što senzitivne osobe čini drugačijim?
Često su izrazito ranjive osobe naučene da budu inhibirane, stidljive, plašljive ili introvertne. A zapravo 30% veoma osjetljivih osoba je ekstrovertno, a mnoge introvertne osobe nisu izrazito osjetljive. Neke izrazito osjetljive osobe su prihvatile ove odrednice jer nisu imale nikakvo drugo objašnjenje za svoje oklijevanje.
Suština je da osjetljive osobe dublje procesuiraju informacije, povezujući i poredeći ono što zapažaju sa svojim prošlim iskustvima. Zato osjetljivi imaju izuzetno dobru intuiciju.
Jađa Jagijelovič, neurohirurg, je u svom istraživanju pokazala da senzitivni više koriste djelove mozga povezane sa dubljim procesuiranjem informacija. Pogotovo kada obavljaju zadatake koji uključuju zapažanje suptilnosti. Često su optuživani da su preemotivni, zbog uobičajenog pogrešnog shvatanja da nas emocije navode da razmišljamo nelogično. Ali psiholog Roy F. Baumeister pokazuje da se emocije nalaze u samom središtu mudrosti.
One nam služe da zapamtimo ono što se desilo i da iz toga učimo.
Još neke studije su pokazale da ljudi, ukoliko nemaju neki emocionalni razlog da nešto nauče, to ne nauče dobro ili uopšte ne nauče.
Razumijevanje zašto smo evoluirali na ovaj način mnogo više govori o nama samima. Ukratko, “senzitivnost ili reaktivnost” znači više pažnje na pojedinosti nego što to drugi ljudi čine, a onda i korišćenje tog znanja da bi se obezbijedilo bolje predviđanje budućnosti.
Nekada se, međutim, povećana pažnja i napor ne isplate. Biti senzitivan ima svoju cijenu.
Ponekad, zbog veoma lošeg iskustva, osjetljiva osoba može previše da generalizuje ili izbjegava određene situacije samo zato što je nešto podsjeća na prošlu situaciju. Najveća cijena jeste da nervni sistem osjetljivih bude previše opterećen, stimulisan i uzbuđen. Svi na kraju postanemo opterećeni, samo osjetljivi ljudi do te tačke stižu nešto brže od ostalih.
Empate često ostavljaju pogrešan utisak i na poslu. Takve osobe su, kako su pokazala istraživanja, veoma savjesne i lojalne. Vode računa o kvalitetu rada, dobre su u detaljima, intuitivne su i vizionari, često prilično nadareni. Takođe, razmišljaju o potrebama klijenata i imaju dobar uticaj na atmosferu na radnom mjestu. Senzitivni su idealni službenici. Ipak, kod njih postoji veća reakcija na stimulaciju, što znači da oni rade bolje kad imaju mir i tišinu i kada ih niko ne procjenjuje ili posmatra.
Manja druželjubivost nije posljedica karaktera, već potrebe da se procesuira iskustvo.
To empate može da učini manje vidljivim ali ne i manje vrijednim.
Oni ne vole agresivnu samopromociju i nadaju se da će biti zapaženi zbog svog vrijednog rada. Njima će prvima zasmetati neka nezdrava situacija na radnom mjestu, a onda će je osjetiti i drugi. Zato je njihova osjetljivost ono što može da pomogne ostalima da izbjegnu probleme. Iako je mudro prihvatiti ono što ne možemo da promijenimo u sebi, nikada nismo previše stari da bismo obeshrabrenost zamijenili samopouzdanjem, piše Cdm.
Žene.ba