Na leđima konja i uz kravlje zvono: Mongolski odgoj vraća djecu prirodi

Umjesto tableta i nadzora, mali Mongoli od najranijih godina žive u neposrednom kontaktu s prirodom i preuzimaju odgovornost koja bi u urbanim sredinama bila dodijeljena odraslima.

Već s tri ili četiri godine, mnoga djeca u nomadskim zajednicama pomažu roditeljima u čuvanju stoke, a nerijetko i sama jašu konje kroz nepregledne krajolike. U tom okruženju, djetinjstvo postaje zaštićeni balon – škola života u svom najizvornijem obliku.

Bez kazni, bez aplikacija – samo priroda

„Ono što fascinira u mongolskom pristupu jest činjenica da se odgoj temelji na posmatranju, učenju iz okoline i suživotu s prirodnim ritmovima", kaže dr. Ivana Vuković, psihologinja specijalizirana za interkulturalni odgoj.

„Djeca uče odgovornost ne zato što im se prijeti kaznom, već zato što vide kako njihovo ponašanje direktno utiče na porodičnu svakodnevicu. To je rijetkost u današnjem digitaliziranom svijetu."

Roditelji ne koriste stroge metode, niti imaju potrebu za svakodnevnim strukturiranim učenjem.

Autoritet se ne nameće, već se gradi prirodno, kroz suživot i primjer. Djeca gledaju kako odrasli rade, a zatim ih jednostavno počnu oponašati. Nauče kad treba pomusti kravu, nahraniti konje, kad promijeniti položaj šatora ili kako pomoći bolesnom jaretu – sve to bez posebne instrukcije.

Možda nećemo poslati djecu da čuvaju ovce, ali iz ovog primjera možemo nešto naučiti. Ovaj stil, prema riječima dr. Vuković, odgoja vraća fokus na autonomiju, povjerenje i povezanost s prirodom, odnosno vrijednosti koje često izmiču u hiperorganiziranom životu savremenih porodica.

„Ne radi se o tome da moramo kopirati mongolski stil, nego da se zapitamo: koliko smo spremni vjerovati vlastitoj djeci? Koliko im prostora dajemo da nauče iz grešaka?" 

U vremenu kada su roditelji pod pritiskom savršenstva, možda je odgovor upravo u jednostavnosti. Mongolski način podsjeća nas da djeca imaju urođenu sposobnost prilagodbe i snalažljivosti, ako im to dopustimo.