Uvijek su oni žrtve, a vi krivi: Pet znakova narcisoidnog roditeljstva
Kada roditelj često stavlja vlastite potrebe ispred djetetovih, teško priznaje greške ili koristi osjećaj krivice kako bi zadržao kontrolu, posljedice mogu biti posebno teške.
Savjetnica Lisa Sonni izdvaja nekoliko obrazaca koji se mogu pojaviti kod roditelja s izraženim narcisoidnim ponašanjem. Ipak, pojedinačno ponašanje samo po sebi nije dovoljno za postavljanje dijagnoze – riječ je o obrascima koji se ponavljaju i narušavaju odnos s djetetom.
Kada roditelj uvijek ispadne žrtva
Pokušate li razgovarati o nečemu što vas je povrijedilo, razgovor se može vrlo brzo okrenuti u potpuno drugom smjeru. Umjesto da sasluša dijete i preuzme dio odgovornosti, roditelj počinje govoriti o tome koliko je njemu teško i koliko je on navodno povrijeđen.
Tako se pažnja sa djetetovih osjećaja prebacuje na roditelja, pa dijete na kraju može imati osjećaj da se mora izvinjavati zbog vlastitih emocija.
Njihove potrebe gotovo uvijek dolaze prve
Kod narcisoidnih obrazaca ponašanja potreba za pažnjom, potvrdom i divljenjem može zauzeti mnogo prostora u porodici.
Roditelj tada može očekivati da dijete bude dostupno njegovim potrebama, čak i kada je djetetu potrebna podrška. Umjesto da se pita šta djetetu treba, fokus često ostaje na tome šta roditelj želi, očekuje ili od njega traži.
Za probleme ste uvijek nekako vi krivi
Jedan od prepoznatljivih obrazaca jeste izbjegavanje vlastite odgovornosti. Kada nastane problem, razlog se može tražiti u djetetu, drugom roditelju ili okolnostima.
Posebno problematično može biti kada se dijete koristi kao sredstvo pritiska u sukobu između roditelja. Kao primjer se navodi situacija u kojoj roditelj uskraćuje finansijsku podršku djetetu kako bi kaznio bivšeg partnera.
Uvijek imaju objašnjenje za vlastito ponašanje
Čak i kada njihovi postupci očigledno ostavljaju posljedice na dijete, takvi roditelji mogu pronaći objašnjenje zbog kojeg sebe ne vide kao problem.
Odsutnost mogu predstavljati kao način da dijete postane samostalnije, a vlastitu nedosljednost opravdavati uvjerenjem da dijete zbog toga ne pati. Na taj način odgovornost ostaje izvan njih samih.
Poricanje, manipulacija i mijenjanje priče
Kada ih neko suoči s postupcima koji su povrijedili druge, reakcija može biti potpuno poricanje. Roditelj može tvrditi da nikada nije napustio dijete, da je sve što je trebalo finansijski osigurano ili da dijete pretjeruje u opisivanju vlastitih osjećaja.
Problem je što se na taj način iskustvo djeteta stavlja pod znak pitanja. Umjesto razgovora o tome šta se zaista dogodilo i kako je dijete zbog toga bilo pogođeno, fokus se prebacuje na dokazivanje da problem zapravo ne postoji.
Ovakvi obrasci mogu biti emocionalno iscrpljujući, posebno kada se ponavljaju godinama. Dijete može odrastati s osjećajem da njegove potrebe nisu dovoljno važne, da je odgovorno za tuđe raspoloženje ili da mora dobro paziti šta govori kako ne bi izazvalo novu svađu.
Važno je, međutim, razlikovati povremene roditeljske greške od trajnog obrasca ponašanja. Svi roditelji nekada pogriješe, ali problem nastaje kada nema spremnosti da se greška prizna, kada se dijete stalno krivi ili kada se njegovi osjećaji uporno zanemaruju.