VIDEO: Dino Mustafić za Žene.ba – Ne želim davati poruke, već postavljati pitanja

Njegov najnoviji projekt Paviljon, premijerno prikazan na Sarajevo Film Festivalu, izazvao je veliku pažnju publike i kritike.

Mustafić je u razgovoru za naš portal govorio o vizuelnom pristupu, humoru u politički osjetljivoj temi, saradnji s glumcima i scenaristima, te o tome zašto mu je važnije otvarati pitanja nego davati gotove odgovore.

Nakon više od 20 godina pauze snimili ste novi dugometražni film. Kako ste pristupili Paviljonu?

"Ne bih rekao da je to bila pauza, već da je forma i tema tražila potpuno drugačiji pristup.

Ovaj film je dominantno sniman kamerom iz ruke, zatvoren u krupnim planovima, sa željom da akcijski i crnohumorni aspekt priče prikažemo na potpuno drugačiji način nego ranije.

Fokus mi je bio na priči i karakterima, a manje na pokazivanju „znanja“ reditelja."

Film je opisan kao politički provokativan, ali i crnohumoran. Kako ste balansirali između humora i ozbiljne teme?

"To je bio jedan od najvećih izazova. Inspiraciju sam našao u feralovskom satiričnom humoru Viktora Ivančića, koji nosi gorčinu i ironiju.

Želio sam da se on spoji s dramatičnim i napetim situacijama, i mislim da su glumci sjajno iznijeli tu ravnotežu.

Crnohumorni aspekt je ponekad oštriji i brutalniji od klasičnog dramskog pristupa, jer publiku izvodi iz zone komfora i tjera je da se istovremeno i smije i zgrozi."

Da li je priča univerzalna ili vezana isključivo za naš region?

"Sudeći po reakcijama stranih kritičara i gledalaca, priča ima globalnu dimenziju.

Paviljon nije vezan samo za Balkan, govori o univerzalnim pitanjima i problemima koje prepoznaje i međunarodna publika."

U tekstovima ste rekli da film prikazuje ljude kojima je ostalo jedino dostojanstvo i da nikada nije kasno mijenjati svijet. Možete li elaborirati kakvu poruku želite poslati publici?

„Mi ne želimo da filmom šaljemo poruke. Želimo da postavimo pitanja za koja smatramo da su važna, da otvorimo dijalog i razgovor.

U tom smislu film može biti apelativan, da publiku aktivira, podijeli i potakne na diskusiju.

To su stvari koje nas mogu učiniti sretnim kao autore, ljude iza scene, iza stativa, iza kamere.“

Scenarij potpisuju Viktor Ivančić i Emir Imamović Pirke.

Kako ste surađivali s njima? Jesu li njihove političke i društvene perspektive utjecale na tekst?

"Mi smo prijatelji i ranije smo radili u teatru. Jako dobro ih poznajem kao autore.

Oni pišu u interakciji i svjesni su da su i film i teatar kolektivni čin. Vrlo su otvoreni i na dispoziciji i glumcima, i reditelju, da se svaka rečenica izbrusi, da se o svakom karakteru dobro promisli.

Svjesni su da proces transpozicije lika sa papira u filmskog junaka mora proći kroz glumačko tumačenje, ali i kroz sigurnu ruku reditelja.

Reditelj mora znati u kojoj dramaturškoj liniji vodi lik, kako da ga zaokruži, kako da mu da volumen, ono što mi u struci zovemo „meso“, zapravo, kako da mu da život.

Viktor i Emir su upravo izuzetno zahvalni saradnici za ovakvu metodologiju rada između scenarista i reditelja."

Da li bosanskohercegovačka kinematografija danas ima svoj prepoznatljiv filmski identitet, ili još uvijek traga za njim između regionalnih i evropskih uticaja?

"Prije svega, bosanskohercegovačka kinematografija nema kontinuitet i to je naš najveći problem. Nema ni kvantiteta da bismo mogli govoriti o nekim stilovima.

Ono što se pojavilo nakon rata jeste jedna grupa filmova i autora koji su donijeli novu osjećajnost u film, prepoznatu i nagrađivanu na međunarodnim festivalima. 

Smatram da bi bosanskohercegovački film, da bi mogao razviti vlastite estetske linije, prije svega morao biti mnogo produktivniji i otvoriti šansu rediteljima različitih generacija, posebno debitantima i mladim autorima. 

Ovako, bosanskohercegovački filmovi nastaju sporadično, incidentno i s vremena na vrijeme, zbog čega je teško govoriti o specifičnom i prepoznatljivom obliku bh. filma."

Da li je moguće graditi ozbiljnu filmsku industriju u BiH bez stabilnog državnog fonda i sistemske podrške, ili smo osuđeni na koprodukcije?

"Mora se promijeniti odnos prema kinematografiji. On je trenutno ovakav kakav jeste, varvarski, nejasan i rekao bih, namjerno postavljen kao medij koji treba ugasiti. To je politička odluka.

Ne može se dozvoliti da tako važna umjetnička grana ostane bez kontinuirane podrške, bez razgovora vlasti i privrede, odnosno biznisa.

Potrebno je kroz zakonsku legislativu afirmirati različite modele finansiranja domaće produkcije."

Kakav je osjećaj nakon premijere Vašeg filma na otvorenju Sarajevo film festivala?

Osjećam veliko zadovoljstvo i sreću jer sam prepoznao da će ovaj film biti dobro prihvaćen i gledan.

To sam mogao zaključiti na osnovu reakcija publike na sinoćnjoj projekciji, kao i na osnovu interesa koji vlada za domaći film.

U tom smislu nosim vrlo pozitivne utiske i impresije.

Naravno, beskrajno sam sretan što se sve to događa upravo u mom rodnom gradu.