1. Kada je riječ o razvodu braka roditelja, djeca uglavnom osjećaju sljedeće negativne emocije: strah od napuštanja, zabrinutost za roditelje, osjećaj tuge i osamljenosti, osjećaj odbačenosti, sukob lojalnosti, bijes i agresiju. Dijete može razviti i nisko samopoštovanje te lošije školske rezultate. Reakcije djeteta na razvod braka razlikovat će se s obzirom na dob djeteta. Važno je da roditelji sukladno djetetovoj dobi razgovaraju o promjenama koje razvod braka donosi.
2. Nažalost, razvod braka najčešće je praćen konfliktima između partnera što se itekako može negativno odraziti na dijete. Roditelji se tako često svađaju oko skrbi djeteta što vrijeđa dijete. Nerijetka je i manipulacija djecom za vrijeme i nakon razvoda braka. Neki roditelji do te mjere ne mogu razdvojiti roditeljsku od partnerske uloge da su spremni na sve da povrijede bivšeg partnera, pa čak i na način da mu „oduzmu“ djecu. Tada roditelj počinje „ispirati mozak“ djetetu te ga okretati protiv drugog roditelja što dovodi do sindroma „otuđenja“ roditelja (SOR). Rezultat je taj da je roditelj uspio uvjeriti dijete da onaj drugi roditelj nije dobar roditelj. U takvim situacijama dijete je zapravo indoktrinirano, te se s vremenom uništavaju emotivne veze između ciljanog roditelja i djeteta.
3. Adolescenti u dobi od 16 do 19 godina mogu se osjećati napuštenim od roditelja, povući se od prijatelja, vršnjaka i omiljenih aktivnosti. Obično reagiraju impulzivno te se kao reakcija na razvod javlja bijes, agresivnost, konflikt lojalnosti i depresija. Djeca u dobi od 11 do 15 godina razumiju značenje razvoda, ali mogu imati teškoća s prihvaćanjem promjena koje razvod donosi njihovoj obitelji.
4. Djeca u dobi od 6 do 10 godina znaju da jedan roditelj ne živi u istom domu. Razumiju da razvod braka znači da roditelji više neće živjeti zajedno te da se roditelji više ne vole. Često sebe krive za razvod, brinu o promjenama u svakodnevnom životu. Pokazivat će znakove ljutnje i žalosti zbog odsutnosti jednog roditelja, a mogu biti i agresivni i ljuti na roditelja kojeg optužuju. Ovdje je važno da roditelji prenesu djeci poruku da ona nisu odgovorna za razvod i da će se i dalje nastaviti brinuti o njima.
5. Djeca u dobi od 2 do 5 godine primjećuju da jedan od roditelja ne živi u kući. Često će suosjećati s roditeljem koji je tužan. Mogu se teško odvajati od roditelja, pokazivati regresivna ponašanja, imati noćne more. Roditelji mogu pomoći da mu posvete više vremena. I djeca dojenačke dobi svakako primjećuju promjene. Posebno u količini energije kod roditelja i njihove osjećaje te da jedan roditelj više ne živi u kući. Uznemirenija su, sklona promjenama ritma spavanja i drugim dnevnim rutinama. Roditelji će pomoći djetetu održavajući uobičajenu rutinu i raspored, te pružanjem podrške dodirom i riječima ljubavi.
6. Ponekad jedan od roditelja ne želi sudjelovati u odgoju djeteta. Često se dogodi da ovaj drugi roditelj počne progoniti onoga koji ne želi provoditi vrijeme s djetetom. Razumljiva je želja da u djetetovom životu postoje oba roditelja, no potrebno je prihvatiti neprihvaćanje drugog roditelja jer se u suprotnom uzrokuje zanemarivanje izgradnje kvalitetnog odnosa sa svojim djetetom ovdje i sada. Na takav način djetetu se uskraćuju oba roditelja, a forsiranjem odnosa neće se ionako postići da dijete provede kvalitetno vrijeme s roditeljem koji je prisiljen na druženje s njim.
7. Često se posljedice razvoda na djetetu vide i kada ono odraste. Posljedice se mogu odraziti na njihove bračne probleme. Smanjena sposobnost za stvaranjem stabilnog odnosa, nažalost, nije isključena.
U ovakvim životnim okolnostima, za razvoj djeteta je najvažnije da roditelji, ukoliko oboje žele sudjelovati u odgoju, nastave pozitivno surađivati u svojim roditeljskim ulogama što će smanjiti moguće negativne posljedice.
Narod.hr
