Kevin Maguire nakon dnevnog posla u britanskom parlamentu kod kuće preuzima ulogu voljenog djeda Keva. Svoja iskustva s unucima dijeli s čitateljima Mirrora u kolumni, u kojoj ovog puta otkriva kako ih natjera da pojedu povrće iako im, priznaje, svojom metodom možda stvara temelje za probleme s probavom u budućnosti.
''Stari trikovi ostali su najbolji način za da nagovorite djecu da pojedu povrće'', kaže Maguire. ''Nekad davno upotrebljavao sam sve moguće metode kako bi nagovorio svoje troje djece da jedu sve.
Podmićivanje nije bilo loše, obećanje da će dobiti sladoled, čokoladu i slično stvarale su poželjne rezultate. Prijetnje, naprimjer zabranama gledanja TV-a, poboljšale bi njihove apetite na trenutak, ali njihova provedba u djelo boljela me više nego njih, prenosi net.hr
Emocionalna ucjena davno je prije toga propala, uopće nisu bili nimalo dirnuti mojim ''nabrajanjima'' kako bi gladna djeca u siromašnim dijelovima svijeta voljela pojesti taj kupus.
Kao najučinkovitija metoda pokazalo mi se uvođenje izazova. Pretvaranje žlice s hranom u avion i imitiranje brujanja motora dok leti prema njihovim ustima bila je ''poslastica'' od zabave za malu djecu.
Tu igricu još uvijek koristim s unučicom koja je nedavno napunila dvije godine, ali uskoro ona više neće biti od koristi. Canny je već počela odvraćati glavu s onim prepoznatljivim odlučnim ''ne'', taman kad se kašika približi njezinim ustima.
Njen stariji brat, maleni L. ima četiri godine i još uvijek uživa u svakom izazovu. Mjerenje vremena koje mu je potrebno da pretrči do stabla u parku, kako bi ga dovoljno izmorio za neometan noćni odmor, stvara mu toliki užitak da ulaže napore kao da je osobno američki trkač Noah Lyles koji je osvojio olimpijsko zlato na 100 metara.
Tako sam došao na ideju kako da ga nagovorim da pojede svu brokulu. Istu sam tehniku prošle sedmice primijenio na grašak. Olakšavajuća je okolnost što je mali L. samoproglašeni vegetarijanac, pa obično voli povrće i izbjegava meso.
No uspio sam ga nagovoriti da pojede sve do kraja. Pobijedio sam. Predložio sam da se svaki pojedeni komad broji, i da mjerimo vrijeme kojom će brzinom pojesti sve povrće. Sjedio sam sretan u tišini i polako odbrojavao.
Jednog dana u budućnosti doktor će možda morati potaknuti malog L.-ja da jede sporije i žvaće svaki komad povrća 32 puta prije nego li ga proguta kako bi izbjegao probavne smetnje. Tada će možda proklinjati večere s djedom i naše male izazove. Do tada ću slaviti svoj mali zeleni uspjeh.''