Majčinstvo nije takmičenje: Zašto majke ne bi trebale osjećati krivicu zbog načina hranjenja bebe

I dok mnoge majke u njemu zaista uživaju, iskustvo nije uvijek jednostavno. Bol, problemi s hranjenjem, briga o bebinom napredovanju i neprospavane noći mogu pretvoriti ono što je zamišljeno kao poseban period u izvor velikog stresa.

Jedna majka odlučila je javno govoriti o iskustvu koje je dugo nosila u sebi. Nakon što je s prvim sinom bez većih poteškoća dojila 15 mjeseci, vjerovala je da će isto proći i s drugim djetetom. Međutim, njihova priča bila je potpuno drugačija, a nju je želja da uspije u dojenju dovela do iscrpljenosti i osjećaja krivice.

Tek kasnije shvatila je da je, pokušavajući ispuniti vlastita očekivanja, zanemarila koliko je cijela situacija bila teška i za nju i za bebu.

S prvim djetetom sve je išlo lako, a onda je došlo drugo iskustvo

Kada je rodila prvog sina, dojenje je počelo bez većih problema. Beba je dobro prihvatila dojku, uredno napredovala i nastavila sisati i nakon uvođenja čvrste hrane. Odvikavanje je došlo postepeno i bez velikih poteškoća.

Zbog takvog iskustva majka nije ni razmišljala o tome da bi s drugim djetetom moglo biti drugačije.

Ipak, njen drugi sin imao je poteškoće s hranjenjem od samog početka. Nije uspijevao pravilno prihvatiti dojku, pa je porodica potražila pomoć savjetnice za dojenje. Pokušali su s nastavcima za bradavice, a zatim, prema savjetu pedijatra, i s različitim načinima hranjenja, uključujući bočicu i špricu.

Bebi je trebalo oko mjesec dana da ponovo dostigne očekivanu težinu, a svaki obrok postao je izvor brige. Majka je istovremeno dojila, izdajala mlijeko i redovno pratila težinu svog sina, uvjerena da mora pronaći način da nastavi isključivo s dojenjem.

Takav tempo ostavio joj je vrlo malo vremena za odmor. Spavala je u kratkim intervalima i gotovo cijeli dan organizovala oko sljedećeg hranjenja.

Svako hranjenje postalo je izvor straha

Kako su sedmice prolazile, umor se sve više nakupljao. Majka se prisjetila da je pri svakom pokušaju dojenja osjećala tjeskobu, a nakon hranjenja često bi bila toliko uznemirena da bi se tresla i plakala.

Iako je beba postepeno počela dobijati na težini, to nije značilo da je situacija postala lakša. Naprotiv, hranjenje je i dalje zahtijevalo mnogo vremena i energije, dok je ona bila sve iscrpljenija.

Kada je dječak imao gotovo četiri mjeseca, njen suprug primijetio je koliko je cijela situacija utjecala na nju. Pažljivo joj je rekao da je zabrinut jer je nastojanje da doji po svaku cijenu počelo ozbiljno narušavati njeno stanje.

Majka je kasnije priznala da je i sama osjećala kako više ne može nastaviti istim tempom. Danas vjeruje da se u tom periodu borila i s postporođajnom anksioznošću, ali tada nije prepoznavala šta joj se događa.

Adaptirano mlijeko promijenilo je svakodnevicu

Odluka da sinu ponudi adaptirano mlijeko nije joj bila laka. Plakala je dok mu je davala prvu bočicu, jer je imala osjećaj da odustaje od nečega što bi kao majka trebala uspjeti.

Međutim, reakcija bebe bila je drugačija od onoga čega se plašila. Dječak je dobro prihvatio bočicu, počeo unositi dovoljno hrane i napokon napredovati onako kako se očekivalo.

S vremenom je dostigao odgovarajuću težinu, a hranjenje je postalo manje stresno za cijelu porodicu. Kasnije je bez većih poteškoća prihvatio i izdojeno majčino mlijeko.

Iako je kombinovala različite načine hranjenja, majka se i dalje teško odvajala od uvjerenja da bi povratak isključivo dojenju bio najbolje rješenje. Tek s vremenske distance shvatila je koliko ju je opterećivala ideja da postoji samo jedan ispravan način hranjenja bebe.

"Žalim što sam toliko dugo bila pod pritiskom"

Danas, kada se prisjeti prvih mjeseci života svog drugog sina, kaže da su joj sjećanja na taj period uglavnom vezana za borbu oko hranjenja. Umjesto da uživa u vremenu s bebom, veliki dio dana provodila je zabrinuta zbog toga koliko je dijete pojelo, hoće li dobiti dovoljno na težini i kako da naredni obrok prođe bolje.

Ne poriče vrijednost majčinog mlijeka niti prednosti dojenja. Njena poruka je drugačija. Smatra da se o poteškoćama mora govoriti otvorenije i da majke ne bi trebale osjećati da su manje uspješne ako dojenje ne ide onako kako su zamišljale.

Dojenje može biti divno iskustvo, ali ne bi trebalo podrazumijevati da majka zanemari vlastito zdravlje ili da beba ostane gladna dok se pokušava ostvariti određeni cilj.

Kada hranjenje ne ide dobro, važno je potražiti pomoć pedijatra ili stručnjaka za laktaciju. Ako beba ne napreduje očekivano, potrebno je procijeniti koliko hrane unosi i pronaći način koji će zadovoljiti njene potrebe. U zavisnosti od situacije, to može uključivati dojenje, izdojeno majčino mlijeko, adaptirano mlijeko ili njihovu kombinaciju.

Ne postoji samo jedan put do zdravog djeteta

Ovo iskustvo podsjeća na nešto o čemu se ponekad premalo govori. Majčinstvo nije takmičenje u kojem se uspjeh mjeri time kako beba jede, koliko dugo majka doji ili koliko se strogo pridržava očekivanja okoline.

Svaka beba ima svoje potrebe, a ono što je jednoj porodici jednostavno, drugoj može predstavljati veliki izazov. Zato je važno da majke imaju podršku i da odluke o hranjenju donose uz stručne savjete, bez osjećaja da moraju nekome dokazivati da su dovoljno dobre majke.

Najvažnije je da beba dobija dovoljno hrane i uredno napreduje, ali i da majka ima priliku da se oporavi, odmori i uživa u vremenu sa svojim djetetom.

Poruka ove majke nije da dojenje treba izbjegavati, nego da ne treba trpjeti neizmjernu iscrpljenost i osjećaj krivice samo da bi se ispunila očekivanja. Ponekad je najvažnije prihvatiti da plan koji smo imali prije poroda nije nužno i najbolji za našu porodicu.