Amila Ravkić za Žene.ba: "Moj lik živi između reklame i frustracije – kao i mnoge žene danas“

Ovom predstavom Opera Narodnog pozorišta Sarajevo zaokružuje trilogiju američkih kompozitora Gian Carla Menottija, Georgea Gershwina i Douglasa Moora.

U fokusu ove neobične opere nalazi se žena – i kao junakinja, i kao kritika društva koje je oblikuje. Tumači je Amila Ravkić, sopranistica i solistica Opere NPS, čiji glas istovremeno nosi ironiju, žudnju i potisnutu frustraciju, ali i nevjerovatnu snagu izraza.

U razgovoru za Žene.ba otkriva kako je pristupila ovoj "sapunici u operi", koliko joj znače ženski likovi izvan klišea i kako izgleda graditi istinu unutar karikature.

Gallantry donosi svojevrsnu opernu ironiju – imitaciju sapunice kao društvenu kritiku. Kako ste Vi, kao solistica, pristupili tom spoju kiča, satire i zahtjevne muzičke forme?

"Gallantry je balans kritike i razigranosti – biti ozbiljan i autentičan unutar ironije. Sapunica, kič i usiljenost u ovom slučaju ne igraju površnost, nego glavni alat za kritiku. Pristupila sam tome s pažnjom tehnički precizno, a istovremeno vrlo glumački razigrano, istražujući vrijeme i karakterne okvire lika žene i društveni kontekst 50-ih godina.

Okosnica mi je lik koji živi u svijetu apsurda, ali ga publika osjeti kao istinitog, pa čak i nama danas svakodnevnog viđenog."

Vaš lik živi u prostoru između reklame, žudnje i frustracije. Kako se glumački i vokalno pripremate za likove koji nose društvenu simboliku, a ne samo klasičnu dramatiku?

"Lik je u raskoraku između želje i realnosti – to nam je svima poznat prostor. Pripremam se slojevito posmatrajući društveni kontekst, ali uvijek slušam svoju intuiciju i umrežim svoju osobnost u lik. Prvo pokušavam razumjeti simboliku lika: šta ona nosi kao poruku i kako je društvo oblikuje i odatle gradim glas.

Vokalna interpretacija mora prenijeti i žudnju i ironiju. Glumački, trudim se pronaći istinu u karikaturi. U tom slučaju glas i pokret prirodno slijede."

Kako biste opisali izazov interpretacije uloge u kojoj je žena istovremeno i protagonistica i kritika društva koje je definira?

"Veliki je izazov igrati ženu koja nije samo sladunjavi, karizmatičan lik, nego i ogledalo društva i njegove paradoksalnosti. Posebno servirati istu publici tako da jasno čita. U tom spoju privatnog, razigranog i društveno satiričnog osjećam veliku umjetničku odgovornost i snagu."

Koliko prostor opere dopušta ženskim glasovima da izađu iz tradicionalnih stereotipa, posebno u ovako subverzivnim djelima?

"Tradicionalna opera ženu vrlo često ograničava i zatvara u klišee, uloge mučenice, idealizirane ljubavnice ili tragične figure. Međutim, savremena režija i kompozicija, ali i hrabrost i odvažnost umjetnika na sceni otvara prostor za jedan potpuno novi narativ.

Ovakva djela ženi daju prostor da biva drugačijom, da progovori ironično, hrabro, slobodno i ponekad potpuno van forme."

Douglas Moore, kao i Menotti i Gershwin, pripadaju američkom kulturnom prostoru koji ima drugačiju opernu tradiciju. Kako Vi, kao bh. umjetnica, doživljavate njihovu muziku – vokalno, stilski i emotivno?

"Američki kompozitori donose nešto zbog čega na sceni dišem drugačije – više jazza, svakodnevnog i našem vremenu poznatog.

Kao bh. umjetnica, osjećam tu muziku kao izuzetnu slobodu i priliku da budem i klasična/operno tradicionalna i savremena istovremeno te da se izražavam i poigravam na sceni sa potpunom lakoćom i slobodom pokreta, ali i vokalne interpretacije."

Radili ste s režiserom Aleksandrom Nikolićem na operi čiji je vizuelni i konceptualni sloj snažno prisutan. Koliko režijska vizija mijenja Vaš unutrašnji rad na ulozi?

"Režija Aleksandra Nikolića potpuno otvara prostor za unutrašnji rad. Njegova nevjerovatna sposobnost režijskog autoriteta tokom procesa kroz dopuštanje samoinicijativnog istraživanja vlasititog izraza i kreacije svakog od nas je za mene bila zaista vrlo inspirativna.

Njegova estetika misli i kreacije mi je često davala novi ugao posmatranja iz kojeg mogu stvarati. Bila sam potpuno slobodna stopiti se sa likom i pronaći ga sebi potpuno organskim."

Uloge u Gallantry nose snažan vizuelni identitet – od kostima do scene. Da li vanjski elementi oblikuju i Vaš unutrašnji odnos prema liku, i ako da, na koji način?

"Kostim, scena, svjetlo sve su to produžeci mog lika. Kada uđem u taj svijet vizuelnog, moj unutrašnji odnos prema liku postaje snažniji i potpuniji. Kostim, scenografija, svjetlo postaje proširenje mog lika.

Nekada me upravo boja haljine ili naizgled apsurdni detalj na sceni podsjete ko je taj lik i gdje se nalazi. Vanjski elementi nisu samo ukras jer upravo oni oblikuju atmosferu, a atmosfera oblikuje emociju."

U operi često govorimo o "autentičnosti". Šta je za Vas autentičnost u interpretaciji kada je tekst namjerno stiliziran, gotovo karikaturalan?

"Autentičnost bivanja je prihvatiti i zavoljeti vlastitu istinu koju nosimo u sebi, ali i hrabrost da je naglasimo onda kada to podrazumjeva iskorak iz jednoličnosti sredine. Isto je i u vlastitoj umjetničkoj kreaciji, stilu i izražaju.

Publika zna i osjeća kad se ne igram i kada stvarno dišem s likom, čak i ako pjevam najapsurdniji red. To je prava autentičnost stvaranja umjetnosti trenutka – biti iskren unutar forme koja to možda i nije."

U trilogiji koja se izvodi – Telefon, Blue Monday i Gallantry, žene su u centru različitih medijskih, ljubavnih i društvenih refleksija. Kako vidite ulogu žene kroz te tri muzičke slike?

"Tri žene u tri društvene refleksije. Svaka na svoj način otkriva kako ljubav, mediji i sistem oblikuju žensku samospoznaju i njeno iskustvo.

To su prosto slike koje nisu vremenski ograničene. Svaka od njih pokazuje istinu o tome kako društvo vidi ženu, ali i kako žena pokušava da odgovori tom društvu, pobuni se ili jednostavno preživi. To je za mene moć te trilogije."

Kakvu publiku, po Vašem osjećaju, poziva ova predstava – i šta biste voljeli da ljudi ponesu iz sale nakon izvedbe?

"Ova predstava poziva publiku koja želi i da se zabavi, ali i da promisli. Da osjeti operu malo drugačijom, slobodnijom formom, usudit ću se reći i bliskijom.

Voljela bih da naše gledalište osjeti nešto istinito ispod slojeva ironije i da iz sale ponese osjećaj da je opera i danas živa, duhovita, kritična i vrlo stvarna oko nas", zaključila je Ravkić u razgovoru za naš medij.

U operi Gallantry glavne uloge tumače Jana Cvetković, Hana Salihović, Ermin Ašćerić, Erol Ramadanović, dok član baletnog ansambla Ivan Salonski donosi dodatnu dinamiku izvedbi.

Baletni ansambl čine Jovana Milosavljević Lovrenović, Sabina Sokolović, Selma Štrbo, Nadža Pušilo, Marijana Marić, Til Čmančanin, Ivan Salonski, Bulat Gareev, Goran Staniškovski i Denis Zhuchenko. Premijerno izvođenje opere prati i opera buffa Telefon Gian Carla Menottija.

U istom programu je i broadwayska jazz opera Blue Monday Georgea Gershwina, također u režiji Aleksandra Nikolića, uz istu orkestralnu pratnju.

Reprizno izvođenje zakazano je za ponedjeljak, 30. juni, s početkom u 19:30 sati.

Ulaznice su dostupne online na službenoj web stranici Narodnog pozorišta Sarajevo, platformi Karter.ba, kao i na blagajni pozorišta.