Dina Mušanović: Prilika da radim u sva četiri sarajevska pozorišta je veliko iskustvo i bogatstvo

"Ugodno sam iznenađena pozitivnim stavovima svojih kolega. U ovoj prvoj fazi rada je jasno da nam je svima stalo i da će svako dati najbolje od sebe. Kolega Filip Radovanović i ja smo, nadam se, za ansambl ovog pozorišta ugodna promjena, jer se ja zaista osjećam ugodno u ovoj maštovitoj i iznimno duhovitoj grupi kolega. Sa zadovoljstvom sam išla na ovaj prvi blok proba, a vjerujem da će tako biti i u drugom bloku", rekla je Dina.

U razgovoru za Klix.ba ova talentovana mlada glumica naglašava da je veoma bitno raditi u zdravom okruženju i s velikim osmijehom na licu priznaje da jedva čeka august i nastavak proba.

"Tamo gdje vladaju dobar humor, međusobno poštovanje i posvećenost je plodno tlo za dobar rad. U autorskom timu predstave su veoma zanimljivi ljudi s kojima do sada nisam imala priliku sarađivati, osim s izuzetnom dramaturginjom Bojanom Vidosavljević i s Dinom Mustafićem. Nikada nisam upoznala nekoga ko zaista voli i poštuje toliki broj svojih saradnika kao Dino. Kako ne poželjeti raditi s nekim ko iz srca gradi zdrave odnose, ko je posvećen i ko nije zatrovan svim nebitnim niskim stvarima koje su nažalost česte u svakom poslu. Dino zrači povjerenjem i sigurnošću. Vrlo je otvoren, bez sujete i s izuzetnim smislom za humor. A ja najviše volim ljude s kojima se najslađe smijem", rekla je.

O Huxleyjevom "Vrlom novom svijetu"

U predstavi "Vrli novi svijet" Dina će utjeloviti Leninu Crowne koja je programirana da bude epitom savjesne građanke Svjetske države, u kojoj svako ima svoje određeno mjesto u društvu koje povlači ustaljene normativne šeme ponašanja. Dina smatra da je Huxley odabrao naučnu fantastiku kao žanr, jer se ona bavi ujecajem napretka nauke i tehnologije na društvo te predviđanjem razvoja čovječanstva i dodaje kako je zapravo želio upozoriti i zaštititi društvo od indoktrinacije, represije, tiranije i konformizma koji su veoma prisutni danas.

"Mi smo tehnološki robovi ovisnici. Imamo svoje igračke preko kojih su nam dostupne sve najnebitnije informacije u svijetu koje većem dijelu čovječanstva odvraćaju pažnju od bitnih stvari koje se dešavaju. Bebama roditelji daju telefone u ruke da se zabave. To je strašno. Volimo svoje igračke i najjadnije vrste zabave su dovoljne da se mase ušutkaju i drže pod kontrolom i da se polako, ali sigurno ubijaju kritički duh, misao i smisao. Kloniranje i genetički inžinjering više nisu fikcija, ali su pod kontrolom oligarhije koja je najveći pogon za uprizoravanje Huxleyjevog 'Vrlog novog svijeta' nekad u budućnosti na svjetskoj stvarnoj sceni", pojasnila je.

"Vrli novi svijet" je, uz Orwellov "1984" i "Mi" Jevgenija Zamjatina, najpoznatiji distopijski roman 20. stoljeća.

"U svijetu o kojem Huxley piše nema bolesti, ljubavi, slabosti, braka, porodice, Boga, žrtvovanja, boli, usamljenosti, umjetnosti... U tom svijetu ljudi su ne samo duhovno siromašni kao ovi ljudi danas, oni i ne znaju šta to znači. Sama soma kao sredstvo vještačkog pravljenja sreće i ugodnog raspoloženja čini da čovjek nikada i nema potrebu da bude ono što je on sam, već konstantno i isključivo 'ćelija u tijelu društva'. Već sada masovni mediji ubijaju individualnost i iskonsku čovjekovu potrebu za nekim smislenim i svrsishodnim djelovanjem. Svakakvi smo. I malodušni i bezdušni, ali rijeko prostodušni", rekla je.

Sinergija između publike i glumaca

Gluma nije samo njeno profesionalno opredjeljenje, već njena ljubav. Priča nam kako u predstavi "Helverova noć", jednoj od njenih najdražih, Helver govori da biti zaljubljen znači smijati se i plakati u isto vrijeme. Upravo tako se, kaže nam, ona osjeća kada je u pozorištu ili u kinu.

"Htjela sam biti dio tog svijeta koji mi je budio osjećanje sigurnosti u jeku mog puberteta. Kada sam shvatila da je gluma to što iskreno želim dobila sam neku novu dimenziju sebe koja mi se sviđala. Prirodno je da se javlja sumnja s vremena na vrijeme, ali uvijek me iz toga trgne to što znam da bih bez glume bila vrlo nesretna i bila bih samo ćelija u tijelu društva", ispričala je.

Svjesna je da je mnogo nazposlenih glumaca i da je posao u pozorištu veoma teško dobiti i kaže nam kako ogromnu ulogu u ovom poslu igra i sreća.

"Moja sreća je u tome što sam do sada, u ovo kratko vrijeme, imala potpunu slobodu izbora da prihvatim ili ne prihvatim da radim neki projekt. To je možda prednost kada si freelancer. Imam priliku da radim u sva četiri sarajevska pozorišta, što smatram iskustvenim bogatstvom, profesionalnim, kao i privatnim. Samo što je u onom egzistencijalnom smislu sigurno puno jednostavnije živjeti uz redovnu mjesečnu platu i zdravstveno osiguranje", rekla je.

Uloge je počela ostvarivati još kao studentica sarajevske Akademije scenskih umjetnosti, a izdvaja ulogu Mirjane u predstavi "Drama o Mirjani i ovima oko nje" koju su postavili na trećoj godini studija i igrali na Festivalu MESS.

"Sve ono na čemu su profesor Ermin Bravo i asistentica Džana Pinjo sa mnom predano radili kako bih bila najbolja verzija sebe se tada posložilo. Privatno mi je ta uloga znatno popravila i produbila odnos s majkom. Izdvojila bih i ulogu Nine u predstavi 'Neće biti smak svijeta' po tekstu i u režiji Adnana Lugonića. Lijepo je raditi s nekim koga voliš privatno, a i profesionalno. Dugogodišnji smo prijatelji, ali i saradnici i u oba smo odnosa jako i gotovo brutalno iskreni jedno prema drugom", rekla je Dina.

Aktuelnost predstave "Tramvaj zvani žudnja"

Njena diplomska predstava "Tramvaj zvani žudnja" i dalje je na redovnom repertoaru Sarajevskog ratnog teatra (SARTR) koji potpisuje koprodukciju. Njenu aktuelnost Dina obašnjava nedostatkom idealista, poezije i vjere.

"Blanche DuBois je sve to. Ona nije luda žena. Istina je da je alkoholičarka, da pati od anksioznosti i da je u agoniji. Satkana je od drugačijih i tananijih nota u odnosu na novi kapitalistički svijet u kojem se našla. Ispod poezije koja ona zapravo i jeste je suštinski usamljeno biće koje se grčevito bori da sačuva razum i u tome je njen patos. Jedan od mojih najvećih intimnih strahova je gubljenje razuma. Živimo u svijetu u kojem je nada tiha patnja. Idealisti su endemi. Plaše nas na dnevnoj bazi gotovo svim. Postajemo tupi i hladni jer je nemoguće apsorbirati sve to pa se branimo tako što se pravimo da smo iznad situacije, da nas se ne tiče ono što nije u direktnoj vezi s nama i jer se ne možemo pomiriti s tim da ne možemo zaustaviti strahote koje se dešavaju u cijelom svijetu", pojasnila je.

Na kraju razgovora Dina nam kaže kako trenutno ima probe obnove Joneskove Lekcije koja je prije nekoliko godina nastala kao ispitna predstava rediteljice Julije Klier.

"Igranje je predviđeno za početak naredne pozorišne sezone. Preko ljeta radim neke studentske i gerilske filmske projekte kao i kratki film kojem se jako radujem, a koji će režirati Alban Ukaj po scenariju Darija Bevande. Radujem se Sarajevo Film Festivalu na kojem treću godinu zaredom radim. I u planu mi je početi magistarski rad koji ću završiti do kraja ove godine, nadam se", rekla je Dina.