Djetinjstvo se lako može upropastiti pogrešnom vizijom sreće

Duško Radović je u svojim stihovima i pričama namijenjenim djeci postizao dvije stvari istovremeno: djeci je davao razloga da se smiju i zavole poeziju, roditeljima lekcije kako djecu treba vaspitavati. Radio je to posredno, ne kroz direktnu pouku. Radio je to tako što je roditeljima demonstrirao šta to djeca žele.

“Djetinjstvo je velika sreća i dječija sloboda se ogleda u tome što djeca stvarno nemaju nikakvog cilja. Malo dijete živi danas, pa se naspava, pa živi sjutra, pa se naspava i nije svjesno nikakvih ciljeva. Mislim da ti ciljevi strašno kvare ljude, upropašćuju djetinjstvo i živote i ne daju nam da živimo svakog dana, nego smo u stanju da šesnaest godina života upropastimo zbog tamo neke male prednosti. Starci su, opet, na kraju života i nemaju šta da postignu, pa samim tim nemaju ni cilja. Kada nema velikih ciljeva, male stvari postaju važne, piše cdm.me.

Koliko je čovjek samo u stanju da zanemari divnih, malih stvari zbog nekih ciljeva koje će možda postići? A djetinjstvo i starost vas oslobađaju te loše perspektive. Kada je neko mali ili sasvim star, on stoji pred tim svijetom ciljeva, u potpunosti oslobođen svega što bi mu uskratilo sitne životne radosti.

Ako hoćemo zdravu, vedru, pametnu i slobodnu djecu, moramo ih oslobađati straha.

A svako djetinjstvo lako se može unakaziti raznim strahovima, da je sve važno i presudno, da nisi dobar, da možeš unesrećiti roditelje, da si u svemu nedorastao, da si glup, da si nepotreban, da si ugrožen i slično.

Jedna besmislena koncepcija literature za djecu proistekla je iz tragične i arhaične pedagoške koncepcije: da je rad prije svega, fizički rad. Da je svrha učenja i rada, zaposlenje i da se čovjek potvrđuje prije svega u socijalnoj i profesionalnoj hijerarhiji. Ta vizija djece, kao budućih činovnika i službenika, sa klasama i platama, sa položajima i ugledom, to je ona školska i društvena Baba-roga. Ona ignoriše ličnost, a unapređuje poslušnost i mediokritetstvo. Ta društvena Baba-roga, zajedno sa roditeljima, uništava svačije djetinjstvo. Uništila je djetinjstvo nekih roditelja, pa sad oni nastavljaju tradiciju i uništavaju djetinjstvo svoje djece.

O, kako je to pogrešno… Koliko se, čak i danas, pametne, zrele i osobene djece vrijeđa, ponižava i diskvalifikuje surovim kriterijumima škole, društva i porodice. Koliko vrijediš možeš dokazati jedino ocjenama u školi. Pogrešno. Skroz pogrešno. Koliko vrijediš možeš pokazati jedino srećnim djetinjstvom svoje djece. I tačka.”

Oslobodjenje.ba