Žene.ba predstavljaju

Grafička dizajnerka Tea Jagodić: Bolji smo od stranaca, ali imamo loš marketing

Autor: Žene.ba
Grafička dizajnerka Tea Jagodić: Bolji smo od stranaca, ali imamo loš marketing
Foto: Žene.ba

U svijetu gdje umjetnost susreće društvenu svijest, Tea Jagodić, talentovana grafička dizajnerka iz Banjaluke koja trenutno živi i radi u Beogradu, izdvaja se kao jedinstven glas, jer za razliku od ostalih grafičkih dizajnera, Tea kroz svoja djela priča priču koju nesebično dijeli sa širokim auditorijumom koji se njenim djelima inspiriše, poistovjećuje i motiviše.

Kroz svoje impresivne ilustracije, Tea ne samo da predstavlja svoj talenat već i pokreće dijaloge o različitim društvenim problemima, izazovima svakodnevnice, te suptilno osvjetljava proces suočavanja našeg unutrašnjeg djeteta s emocijama odraslog čovjeka. Njena djela rijetko izazivaju pasivne reakcije. Vrlo često su provokativna, tjeraju na bunt protiv nepravde, klišea, primitivnog mediokriteta. U intervju za portal Žene.ba, zaronili smo dublje u misaoni svijet ove izuzetne umjetnice, istražujući inspiracije koje pokreću njen kreativni proces, kao i načine na koje njen rad odzvanja kroz društvene teme i lične izazove s kojima se današnjica suočava, te smo ispitali njenu istoriju stvaranja sebe kao umjetnika.

(Razgovarala: Inja Ponjavić)

Trenutno si digitalni umjetnik (grafički dizajner), tvoja umjetnička djela su spoj fotografije i fotošopa, da li su tvoji početci bili samo u fotografiji ili si oduvijek na fotografije dodavala malo svoje “magije”?

''Tačno tako, od početka sam fotografisala isključivo u svrhu učenja foto-montaže ali sa vremenom sam kao i svi nekako po inerciji postala i komercijalni klasični fotograf matura i rodjendana da zaradim za džeparac. Od prvog takvog fotografisanja sam vidjela da nisam za to i da ne volim fotografisati ljude na taj način pa sam nekako završila na fotografiji hrane, koncerata i festivala par godina i to mi je bilo baš sjajno iskustvo dok sam studirala grafički dizajn. Kada sam diplomirala, prestala sam sa tim skroz i posvetila se struci gdje sam trenutno dizajner korica za knjige, muzičke albume i filmske plakate a opet je to sjajno jer i dalje koristim vještinu foto-montaže.''

Spomenuli smo početke u prethodnom pitanju, koliko godina se baviš ovim umjetničkim poslom?

''Počela sam 2009. godine u srednjoškolskim danima. Iako je od tada prošlo 15 godina, tek 5 zadnjih godina smatram ozbiljnim, budući da je sve do tada bilo učenje i traženje i zapravo shvatanje šta ja to radim i u koju svrhu jer je to bilo nešto potpuno novo i nepoznato i meni i okolini. A i tehnologija i informacije su tada kružile jako sporo pa je i čitav proces mog razvijanja bio jako spor. Današnje mlađe generacije i kreativci imaju savršene uslove da postignu jako mnogo za kratko vrijeme.''

Odakle dolazi tvoja inspiracija da stvaraš ovakve radove?

''Inspiracija naravno prvenstveno dolazi iz mene same i iz toga šta me povrijedi ili izrevoltira, a također čak nekada i od običnih nepoznatih ljudi i prolaznika. Otkad sam u Beogradu, volim da se vozim gradskim prevozom, tu sretnem najrazličitije ljude, naslušam se raznih priča, posmatram i analiziram njihovo ponašanje i zna da bude jako inspirativno. Također mnogo pomaže što sam dovoljno dobro proučila naš mentalitet pa tako kroz razne teme iskazujem bunt, od tabu tema do kritike kolektivne svijesti.''

Često na svom instagram profilu kačiš reelse gdje ističeš kako ljudi generalno potcjenjuju umjetnike i žele da “prođu” što jeftinije, kako se ti kao umjetnik boriš protiv te svijesti, pored reelsova kojima na to ukazuješ? I šta bi poručila mladim umjetnicima koji žele da žive od svoje umjetnosti?

''Mislim da će ljudi još decenijama potcjenjivati umjetnički rad jer i dalje nije shvaćen kao normalan posao već posao nižeg ranga ili hobi. To što mi ne sjedimo na šalterima i u kancelarijama, ne znači da ne radimo normalan posao, samo što je njihov posao od 8 do 4 a mi radimo 24/7. Problem pored toga je što umjetnici ne shvataju ozbiljno sami sebe i onda dolazi do sramežljivosti i potcjenjivanja. Ja sam to prevazišla kada sam stekla samopouzdanje i postala svjesna da moj rad zaista vrijedi ali mi je naravno trebalo vremena za to, ništa nije odjednom. Izgradila sam se kao ličnost, postala odlučnija u tome šta želim u životu i samim tim dosta ostalih stvari je samo sjelo na svoje mjesto. Kada sam shvatila sebe ozbiljno, počeli su i ostali. Jedino tako može da se igra ova igra. To bih savjetovala i mladima. Da se shvate ozbiljno i da spoznaju da vrijede bez obzira gdje žive i šta ''mahala'' priča a njihova publika i klijenti će ih već naći. ''

Vidjela sam na tvom instagramu da je jedna umjetnica u potpunosti iskopirala tvoj rad (ako se uopšte može reći za nekoga ko kopira tuđe radove da je umjetnik) i osvojila nagradu. Da li se ti takmičiš na ikakvim svjetskim takmičenjima i da li si primjetila neku vrstu diskriminacije s obzirom da si iz BiH?

''Da, takmičim se gdje vidim da moj stil prolazi i takve stvari nisu presudne da ti promjene život ali su jako dobar vjetar u leđa i važna potvrda iz ozbiljnih svjetskih organizacija da radiš nešto ispravno. Trenutno je u toku takmičenje baš sa tog slučaja kojeg si spomenula. Odlučila sam nakon 4 godine od toga, da prijavim isti ukradeni rad na taj isti festival. Ušli smo u finale i sada početkom marta čekamo uživo žiriranje u Las Vegasu. U tom smislu nikada nije bilo diskriminacije na takmičenjima, čak imaju razumjevanja, pogotovo u Americi, da će moj paket mnogo možda da kasni i probije njihove stroge rokove jer nekada moramo mi da štampamo radove i da šaljemo na uživo ocjenjivanje. Jedinu 'tihu' diskriminaciju često doživim od stranih klijenata iz Amerike koji misle da je ovdje i dalje rat, da smo siromašni i da smo needukovani i onda se iznenade kada vide da je sve normalno, da tečno pričamo engleski, rješavamo probleme, tehnološki smo pismeni kao i svi. Budući da radim sa izdavačkim kućama i mnogim autorima od tamo, čak se usudim reći i da smo mnogo inteligentniji i bolji u poslu od njih u mnogim aspektima. Prosto imamo baš loš marketing u svijetu.''