Irena Popović Dragović i Tri boje cvekle: Bol za majkom postaje muzika, a tišina nikada nije tišina

Ova jedinstvena vokalno-instrumentalna predstava koristi ansambl, elektroniku i kućne aparate kako bi na sceni prikazala intimnu priču o gubitku, odnosu majke i kćerke te suptilnim nijansama tuge koje ne traže patetiku, već razumijevanje i transformaciju.

Opera nije velika grande opera – njen osnovni muzičko-scenski koncept lišen je klasične monumentalnosti: umjesto velikog orkestra tu je kamerni ansambl, umjesto opernog hora – glumci. Zvuk blendera, aparata za kokice, mašinice za šišanje, kao i šapat, pjevanje, tišina – sve postaje dio jednog slojevitog muzičkog jezika.

Višestruko nagrađivana kompozitorica Irena Popović Dragović, kroz istraživanje savremenih scenskih izraza, gradi operu koja briše granice između glasa, prostora i osjećanja, a u razgovoru za Žene.ba otkriva emotivnu snagu Tri boje cvekle.

"Pokušala sam napraviti predstavu koja se bavi odnosom majke i kćerke, gubitkom voljene osobe i onim što nas sve zapravo okružuje – bolešću. Gubitak je prosto način života. Ova teška tema važna je da se predstavi na pozornici jer donosi utjehu. Život, kakav god bio, jeste veličanstven u svoj svojoj nesavršenosti i boli", kaže Popović Dragović.

Izgubljeni u tišini

Naslov opere - Tri boje cvekle, simbolizuje tri godišnja doba kroz koja se majka borila s karcinomom. Četvrto, proljeće, nije dočekala. Kroz tu metaforu, opera postavlja pitanje o samom vremenu, o ciklusima života i o prirodi, koja se, poput ljudi, mijenja i bori. Istražuje teme bolesti i gubitka, ali nije opomena niti edukativna kampanja.

"Ne želim da ovo bude poruka ženama da idu na preglede. Smatram da su i te vrste kampanja jedan vid ‘nasilja’. Korijeni toga što neka žena ne vodi računa o sebi su dublji. Ono što želim jeste da kroz muziku i scenski izraz govorimo o ličnoj slobodi – da imamo pravo da kažemo 'ne mogu, ne želim' i da to ne bude smatrano kao nevaspitanje", ističe rediteljica.

View this post on Instagram

A post shared by Sarajevski ratni teatar SARTR (@sartr_sarajevo)

Muzika i glasovi u Tri boje cvekle brišu uobičajene operne podjele.

"Svaki put kada odem u operu, shvatim da većinu stvari možda i ne razumijemo, ali ono što nosimo kao impresiju jeste veličanstvenost. Zanima me kako da dekonstruišem taj veliki sistem opere koji djeluje presavršeno. Bol nema opis, nema riječ koja ponekad može objasniti gubitak. Možda samo muzika može. To je ono saosjećanje bez riječi – kada osjetite neki mir, a da vam niko ništa nije rekao", dodaje.

Opera kao unutrašnji glas

Glumica Ana Mia Karić opisuje proces rada na predstavi kao potpuno drugačije scensko iskustvo.

"U suštini, mi igramo sve likove koji se pojavljuju u Nejrinom tekstu. Svi smo i majke i kćerke, putnici u avionu. Hor preuzima unutrašnje glasove, sve se pretapa i svi pričamo jednu jedinstvenu priču. Od početka je tekst oslobođen patetike i izuzetno je poetičan. Pokušavamo da u ovoj predstavi tugu predstavimo dostojanstveno, suzdržano. Sve ono što unutra proživljavamo – ostaje unutra. Vani nudimo ono što je umjereno."

Pored glumačkih glasova, poseban element čini zvuk tehnologije – aparati koji postaju dio scenske partiture. Popović Dragović to objašnjava kroz svakodnevicu.

"Dio dana provedem u kuhinji. Da ne bih bila ljuta domaćica, igram se sa svim aparatima, šerpama, loncima i uvijek sam zamišljala kako bi bilo divno da je sve to ozvučeno. Šta se desi kada orkestar postanu kućanski aparati?"

Međutim, koncept nije slučajna igra s bukom – on nosi preciznu ideju.

"Konceptualno je važno da ljudi shvate da ovo nije demonstracija neprijatnih zvukova. Ovo je ono kada se umiriš, kada legneš i uvijek čuješ taj jedan zvuk - zvuk srca koje lupa. A drugi zvuk, što bi rekao John Cage: 'to su vaši nervi koji pište'. Što znači da te apsolutne tišine nema. Znate ono kada ste toliko uznemireni da čujete taj zvuk frižidera kojeg nikad nećete popraviti, misleći da je on kriv za sve vaše nervoze tog dana, a okidač je nešto sasvim drugo.”

Aparati su ovdje metafora jednog poetskog djela – nebitno životnog prostora.

"Tamo gdje ručamo, gdje pripremamo hranu, takav prostor može da postane prostor kreacije. Može da se shvati kao igra. Sve iz igre", zaključuje.

U Tri boje cvekle opera postaje osjećaj, titranje, unutrašnji glas koji svi nosimo u određenom trenutku, a ono što predstava na kraju nudi jeste neočekivani osjećaj lakoće, poput lakoće djeteta koje ne poznaje strah, djeteta koje ništa ne boli i koje je potpuno lišeno predrasuda.