'Vidi kako Lokrum pere zube' Paola Tišljarića: Sarajevo i Dubrovnik u emocijama gubitka
Kada svijet oko nas počne nestajati, kada sve što smo voljeli i znali izmiče, Vidi kako Lokrum pere zube nije obična predstava. Zvučni je udarac u srce, bez milosti, usmjeren prema prostoru gdje nema olakšanja.
Predstava Gradskog Kazališta Marina Držića iz Dubrovnika, pod režijom Paola Tišljarića, koja će 3. aprila 2025. godine s početkom u 19:30 sati odjeknuti na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo, tjera nas da kopamo u dubine, zaronimo u provaliju svega što ostaje kad život pogodi srce.
Ova adaptacija istoimenog romana Ivane Lovrić Jović vodi nas u noć u kojoj ništa više nije sigurno.
Protagonistica, žena koja gubi oca, gubi temelj svog identiteta, svoju unutrašnju ravnotežu i osjećaj za svijet koji je do tada smatrala sigurnim. Gubi sebe. Tu je razmjer nesmiljene unutrašnje kataklizme: satima, od 23:20 do 3:20, talasi boli ne prestaju udarati, podižući zidove njene svijesti, povlačeći nas u bezdan pitanja na koja nije moguće odgovoriti.
Svi likovi, svi događaji, mogu biti fikcija, ali ono što gledamo u ovom komadu duboko je ukorijenjeno u našim vlastitim strahovima – u iluziji da možemo kontrolisati život, da gubitak neće doći po nas, a ipak, dolazi. I nije samo fizički. Potpuni udarac, ono što ostane kad sve nestane.
U razgovoru s režiserom Paolom Tišljarićem, otkrili smo kako je pristupio ovoj duboko osobnoj adaptaciji romana, kao i kako su kreativni izazovi oblikovali jedinstvenu dinamiku predstave.
Slama granice ljudske izdržljivosti
Vidi kako Lokrum pere zube duboko istražuje ljudsku povezanost s gubicima, kroz prizmu četiri generacije žena koje nose teške prošlosti. Tišljarić ističe kako je proces adaptacije romana bio emotivno izazovan, s mnogim trenucima koji su ga podsjetili na vlastite životne uspomene.
"Radi se o jednom neobičnom romanu, duboko povezanom s autoričinim privatnim životom. Dok sam čitao roman stalno su mi dolazile suze na oči – prisjećao sam se brojnih slika iz svog djetinjstva, a i na probama smo svi pomalo suzili dok smo radili na dirljivim scenama oproštaja protagonistice od njenih roditelja. Neke scene vraćale su osmijeh na lice jer smo se prisjećali divnih uspomena iz djetinjstva, koje skoro svi rado idealiziramo“, kaže Tišljarić.
Za njega, ključ za predstavu bile su rečenice iz romana koje govore o sjećanjima koja postaju previše velika, nesputana.
"Kad bližnji umiru, naša se sjećanja uzohole i nemaju mjere. Svaki je trenutak mogući prilog spomenaru. Svaka je panorama potencijalna buduća uspomena. Kad živimo u slobodi misli i uspomena, veliko je, pak, pitanje što će taj nerazdvojni par, mozak i duša, odlučiti pohraniti, a šta će izbrisati."
Suočava s gubitkom i besmislom
Tišljarić nam je otkrio kako je osigurao da glumački ansambl uspješno prenese ove teške emocije na scenu.
"Dok režiram, uvijek se vodim intuicijom i slijedim svoj unutarnji osjećaj za ritam i situaciju. Predstava se bavi osjetljivim temama, poput rata, smrti roditelja, bulimije, bračne nevjere, te je bilo ključno istražiti likove kroz duboku analizu njihovih iskustava."
Kroz predstavu, likovi se suočavaju s emocionalnim preprekama koje često ne nalaze izlaz.
"Mislim da predstava raspliće kompleksnu temu mediteranskog mentaliteta i snažnih emocija vezanih za slatko-gorke životne priče u mediteranskim gradovima. Bitno je bilo razumjeti svaku ženu, njezin karakter i duboku emocionalnu povezanost s prošlošću."
Kultura i identitet
Vidi kako Lokrum pere zube također progovara o porodičnim generacijama i nostalgičnim sjećanjima, u kontekstu dubrovačkog identiteta.
"Ova predstava nastala je u čarobnom ambijentu otoka Lokruma, praizvedena je na 74. Dubrovačkim ljetnim igrama, i danas, dvije godine nakon premijere, prenosi čaroliju tog posebnog mjesta", objašnjava režiser.
Nostalgija za djetinjstvom i oproštaj od roditelja odražavaju bogatstvo dubrovačkog mentaliteta.
"Mislim da predstava dobro balansira između najslađih uspomena iz djetinjstva, koje izazivaju smiješak, i tužnih trenutaka oproštaja s najmilijima. To je ono što publiku jako povezuje s predstavom", naglašava Tišljarić tokom razgovora, dodajući kako predstava veže dubrovački i sarajevski mentalitet kroz zajedničke traume.
Smatra da pozorište koje se bavi pravim temama može povezati ljude istinskom emocijom, iako ruši granice kulturnih razlika.
"Dubrovnik i Sarajevo povezuje dugogodišnje prijateljstvo produbljeno ratnom traumom, a pošto imamo mnogo zajedničkih tema koje nas se itekako dotiču, nadam se da će ovakve kulturne razmjene postati pravilo", zaključuje.
Suočavanje s nesigurnostima
Predstava ne poziva na opuštanje. Ona nas suočava s krajem svijeta, s onim što znači imati ljudskosti. Tu nema izlaza. Samo bol. Samo osjećaj nesigurnosti, slomljenosti, nemoći. I jedino što ostaje je gledati. Gledati dok se svi naši pokušaji da nešto održimo, nešto zadržimo, urušavaju pred našim očima.
Ne dopušta zaborav. Jer zaborav, kad dođe, doći će s cijelim svijetom na ramenima.
Ulaznice za predstave u produkciji Narodnog pozorišta Sarajevo mogu se kupiti online, putem zvanične web stranice Narodnog pozorišta Sarajevo, platforme Karter.ba ili direktno na blagajni Narodnog pozorišta.
