Nadine Mičić za Žene.ba: "Svaki krik žene je nužan, bitno je da pozoveš tu policiju!"

Predstava nas uvodi u svijet potisnutih emocija, želja i društvenih normi kroz sudbine žena koje se suočavaju sa nametnutim ulogama, predrasudama i ljubavnim razočaranjima, otvarajući pitanja slobode i identiteta. Dvije žene, Brigita i Paula, radnice su u tvornici grudnjaka, gdje sudbina jedne tek počinje tamo gdje završava sudbina druge. A gdje je u tom  "nestabilnom" svijetu ljubav?  
 
Kroz prostore Kamernog teatra, gdje svaka neumorna stepenica odiše emocijama, zaputili smo se na razgovor s bosanskohercegovačkom glumicom Nadine Mičić, koja je u ovoj predstavi utjelovila lik Brigite. Naslonjeni na klaviru, uz sunčevu svjetlost koja se kroz galeriju teatra prožimala iz Titove ulice do naših kadrova,  pričali smo otvoreno o životu, feminizmu i društvenim normama, kao da je svijet prestao postojati oko nas.  
 
Brigita je snažna, ambiciozna žena koja gradi svoju sudbinu kroz društvene okvire. Međutim, pitanje koje se nameće je: gdje biste najbrže pokleknuli da ste na njenom mjestu?  
 
"Odmah. Brigita jeste jedna vrlo ambiciozna žena koja u odnosu na neke društvene okvire i na ono što društvo misli da žena treba da bude, ona tom linijom ide kroz zidove. Međutim, suština je da taj put njoj ne donosi sreću. Tako da ja to moram, pokleknula bih odmah." 

Duhovitost pretvorena u intenzivan grč
 
Jelinek piše o društvu, kapitalizmu, ljubavi – sve to na tako mračnom, ali genijalnom nivou. Šta ste pomislili kad ste prvi put pročitali njen tekst, "ovo je briljantno“ ili "ovo mi je ipak previše“? 
 
"Meni je to bilo briljantno startno. Način na koji Elfriede piše, vrlo je specifičan. Toliko je autoironije u svemu što piše, ona čak kaže da su ljubavnice parodija na ljubavni roman, tako da je vrlo specifično. Ona se konstatno izruguje i vrlo je duhovito. Ti čitaš i smiješ se. Međutim, dobro se sjećam da sam je u spavaćoj sobi završila i došla sam u dnevni boravak, sjela na kauč i nisam mogla uopšte da iskomuniciram sa partnerom svojim šta sam to upravo pročitala, jer me je stomak beskrajno bolio. Ona ima dar da tu duhovitost pretvori u jedan intenzivan grč, pa i mučninu.” 
 
Pitanje pristanka 
 
Jovana Tomić ima svoj neobični režiserski stil. Da morate birati između njenih genijalnih ideja ili potpunog kreativnog haosa, šta biste odabrali? 
 
"Ne mogu reći da smo ikada bili u kreativnom haosu, mi smo bili beskrajno kreativni, ali to je ljepota Jovane kao rediteljke. Haos je možda bio u njenoj glavi, ali u načinu vođenja tih proba, u načinu komunikacije s nama, ona je jednostavno bila potpuno spremna. Briljantno je koliko je njen način komunikacije s nama bio vrlo specifičan, konkretan i jednistven. Ona je u startu pitala šta je kome ugodno, a šta kome nije. U sve to ubrajam banalne stvari: ima li neko da ne voli da mu se dira kosa, lice, pa bilo šta drugo, pogotovo u ovom vremenu gdje je jako važno to pristajanje glumica i glumaca na određene stvari... jako je važno to unaprijed iskomunicirati." 
 
Imamo li pravo biti kritični prema likovima poput Brigite ili je ona jednostavno previše "cool“ (po današnjem žargonu) da joj se na bilo koji način suprostavimo? 
 
"Ovisi da li mislimo na direktan sukob s likom koji igramo ili na naš stav o liku koji igramo. Imala sam ogromne probleme s Brigitom, jer ja istu nisam mogla opravdati. Nikako. Nisu mi bila jasna njena dijela, niz njenih dijela, i ja ih kao žena nisam mogla opravdati dugo. Dobro se sjećam da mi je Jovana rekla: 'A zašto taj mrak ne pronađeš u sebi?' Bilo šta, ono što radimo u pozorištu... stvarno su se kroz historiju pokazali likovi gdje su glumci igrali od Hitlera, pa nadalje. Likove koje mi u stvarnom životu sebi ne možemo opravdati, zločince, raznorazna njihova dijela ne možeš da opravdaš, ali jako je važno da mi kao glumci, pokušamo da razumijemo iz čega oni bilo šta rade." 
 
Brigita je i prilično sarkastična. Šta biste joj poručili nakon svih tih šamara koje život udara? 
 
"Defintivno bih je pitala da li je to sreća, šta za nju sreća predstavlja i šta je sreća po Brigiti, a ne po društvu." 
 
Kad igrate lik koji je na rubu s emocijama, a znate da morate zadržati hladnu glavu – kada se to zapravo raspadne, kako ponovo "skupljate" sve te dijelove? 
 
"Ovisi da li je potrebno. Nekad lik kao takav ide u rastrojstvo do samog kraja i tako jeste s Brigitom. Ona od neke zvonke pune energije, žene sa vrlo jasnim ambicijama, željama... polako vidimo neko odumiranje, sušenje jedne mlade žene koja je samo ispunjavala nešto što su bili njeni životni ciljevi. Privatno nemam problem s tim. Sve je to dio mene i ja sve to imam pohranjeno u sebi negdje ranije. Apsolutno me bole neke stvari u datom trenutku zasto što ih isporvociram da me bole i trebaju da bole. Ali u konačnici kad se predstava završi, vrlo dobro znam šta je ono što mene kući čeka i koja je to briga koja je moja briga, šta je prioritetno tu i šta je ono što me istinski boli." 
 
Jeste li ikad pomislili "ovdje ne mogu više glumiti!" i jednostavno se opustiti ili se držite stresa zbog savršene izvedbe? 
 
"Nemam potrebu nikad da odustanem od nečega što radim, dok u procesu imam, jer nekad pomislim ovo ništa ne valja, ovo ne mogu, možda nisam dorasla ovome, nemam životno iskustvo da to potkrijepi, nemam kapacitet trenutno, ali u konačnici beskrajno volim da 'kopam' po sebi. Ima neka doza mazohizma, ja volim da me boli kad nešto radim, nekako volim da se osjećam živom, volim da to prođe kroz mene, suludo zvuči, znam, ali svi glumci teže ka tome. Tako da nema izać'!" 
 
Poziv na buđenje 
 
Ljubavnice su žene koje doslovno preživljavaju u svijetu koji ih uništava. Koji trenutak iz predstave bi mogao biti stvarni poziv na buđenje za današnje žene? 
 
"Od samog početka. Čitava ta predstava jedan je veliki alarm. Kada gledate 'Ljubavnice' vi možda pomislite da to nije život koji se dešava nama, među našim poznanicama, prijateljicama, Ljubavnice jesu ekstreman primjer toga, ali se dešava. Pokušala sam se prisjetiti koliko i da li imam prijateljice koje su se željele udati samo zato što je jako važno udati se do 30-te godine, banalno, jer 'tad si ostvarena žena, pa onda trebaš i da rodiš', i onda je to neki okvir koji je zadovoljen... i naravno da smo mi to nadigrali, jer Brigita je žena koja je zasposlena, nije neko ko je bez karijere. Paula također. Mi i danas kritikujemo žene koje nemaju djecu s pitanjima: pa kad ćeš? pa gdje je zapelo? Rijetko kad pitamo muškarce: zašto nemaš djece? kad planiraš?... pa gdje je kod tebe zapelo?" 
 
Od death metal faze do vrsne glumice 
 
Nadine i njen privatni život također odišu jedinstvenim stilom i energijom koje ona unosi u svaki segment. Njena kosa, na primjer, odražava njeno unutrašnje stanje, a njen eklektičan pristup životu očituje se kroz  uređenje doma, punog boja i tekstura koje se spajaju u harmoničnu cjelinu. 
 
"Beskrajno volim da se sređujem, volim da se modiram, oduvijek. S druge strane to jeste neki, jer mi se stalno šalimo u pozorištu, da li neko radi ulogu iznutra ili izvana, ja uvijek kažem ja s vana ka unutra - otprilike tako i preživljavam. Da pojasnim. Kad se jako loše osjećam, jako vodim računa o tome kako izgledam, jer mi pomaže. Ne sređujem se za nekog drugog, muškaraca, niti zbog toga da neko kaže 'jao vidi što ona uvijek lijepo izgleda'. Na Akademiji su me često znali pitati gdje si se to ti sredila, čitavu Akademiju, i nakon nekog vremena sam počela odgovarati, pa dobro jesmo li prevazišli to, tako je kako jeste, shvatili smo - nigdje nisam krenula, to je neka datost. Kosa mi je tu glavna. Kad mi je kosa dobra, svijet može da se raspada, ali neka je kosa dobro. Šalim se, naravno, ali mi pomaže." 
 
Što se tiče stila tu je stvarno bilo raznih, naglašava glumica, "šarala" je kroz godine.  
 
"Na primjer, srednja škola je bila neka death metal faza crne kose, zguljenog laka s noktiju i nekih tenisica koje mi je tata bacio i rekao da je sramota da više takva hodam, pa do neke, kako je to moja mama nazvala, turbobolk faze... zaista sam sve prošla. Volim da je eklektično, zanimljivo, drugačije, da su boje zapravo boje." 
 
Najvažnija stvar koju mora imati u svom ormaru je jeans.  
 
"Ali to je kao da od sve djece morate borati najdraže, znači nemoguće. Neka to bude osnovni neki komad kojem pribjegavam, ali u suštini nije samo to. Nikad komforna neka zona, mora biti neka budalaština, pokazala bih ovu bundu u kojoj sam došla na ovo snimanje... nešto mora da vrišti. Čak i u domu. To na neki način jeste eklektika. Volim spajati spoj nespojivog u smislu boja i tekstura, različitih perioda namještaja, obnavljanja istog. Nikad nisam bila 'bež' osoba, volim da uvijek ima nešto što iskače, nešto što plijeni i što ušuškava. Takav mi je dom, takav mi je i stil." 
 
Porodično toplo gnijezdo 
 
Šta znači to "ugošćavanje" i kako je vaša ljubav prema kuhinji postala centralni dio  svakodnevice, posebno u kontekstu stvaranja posebnog ambijenta za svoje goste i porodicu? 
 
"Volim da ugošćavam, jako volim da ljudi dolaze kod nas i da nešto spremam, kuham. Must je da se dobro jede. Trenutno smo u fazi italijanske kuhinje, to nam najbolje ide iz ove naše male fabrike. Kolače volim posebno pripremati, slastice, to je vid neke terapije. Mada, postoje dani kad ne želim kuhinju da vidim i tada rade dostave ili partner kuha, idemo negdje da jedemo ili ide jaje na oko. Ima i faza kada stvarno to volim i ne izlazim iz kuhinje, iz toga je taj dom i nastao. Željela sam da to bude neko gnijezdo ćeš se odmah osjećati dobrodošlo i ugodno, gdje će uvijek nešto lijepo mirisati iz kuhinje, gdje ćemo se družiti, popiti čašu vina, dok neka dobra muzika u pozadini svira. To je bila vizija našeg doma. Nedjeljom spremamo uštipke i želim da to uvijek bude naša nedjelja i naša tradicija.  

Koji je to najvažniji "krik“ žene u današnjem društvu? 
 
"Svaki. Krik je neophodan. Bilo bi divno kada ne bi bilo portebe za njim, ali s obzirom na trenutno stanje, položaj žena i na ugroženu sigurnost, svaki krik je nužan, a još nužniji od tog krika je dobro uho okoline. Stalno nas pozivaju da se okrenemo jedni drugima i stvarno zvuči kao floskula, ali je tako. Nemoj se oglušiti na vrisku komšinice sa sprata, nemoj. Najmanje što možeš je da pokucaš na vrata i pitaš je li sve u redu, pozoveš policiju, odreaguješ na nasilje koje vidiš na ulici, nad djecom. To su stvari kojima mi svjedočimo i nemojmo se praviti da to nije tako - jeste tako! Važna je ta reakcija, da ne mislimo da se to nas ne tiče. Tiče se svih nas - itekako!", zaključila je Mičić u razgovoru za Žene.ba.