Koliko ste se puta ove godine iznenadili kada ste shvatili da je mjesec već pri kraju ili pomislili da je neki važan događaj bio "tek nedavno", iako je prošlo nekoliko mjeseci?
Mnogi imaju osjećaj da vrijeme prolazi sve brže, a stručnjaci smatraju da to nije samo posljedica starenja.
Njemački sociolog Hartmut Rosa godinama proučava ovaj fenomen i objašnjava ga pojmom društvenog ubrzanja. Prema njegovom mišljenju, savremeni način života doveo je do paradoksalne situacije – što više tehnologija ubrzava svakodnevne obaveze, to manje imamo osjećaj da raspolažemo vlastitim vremenom.
Nekada su mnoge stvari zahtijevale više strpljenja. Plaćanje računa, kupovina karata ili razvijanje fotografija trajali su danima ili sedmicama. Danas se gotovo sve može završiti putem mobilnog telefona za svega nekoliko minuta. Od naručivanja hrane do poslovnih sastanaka i korištenja alata zasnovanih na vještačkoj inteligenciji, gotovo svaki dio svakodnevice postao je brži.
View this post on Instagram
Međutim, umjesto da nam ostane više slobodnog vremena, često imamo osjećaj da ga je sve manje. Razlog je, smatra Rosa, taj što svaku ušteđenu minutu vrlo brzo popune nove obaveze i očekivanja. Kada neki zadatak postane jednostavniji i brži za izvršavanje, ubrzo se podrazumijeva da ćemo u istom vremenu uraditi još više.
Slična situacija prisutna je i izvan radnog vremena. Vijesti, društvene mreže, filmovi, muzika i brojni drugi sadržaji dostupni su u svakom trenutku. Istovremeno raste osjećaj da sve to treba pogledati, pročitati ili isprobati. Više mogućnosti tako često znači i više odluka, planiranja i informacija koje traže našu pažnju.
Prema ovom sociologu, problem nije sama tehnologija, već tempo koji nameće. Kada je moguće odgovoriti na poruku odmah, vrlo brzo se stvara očekivanje da će odgovor uvijek stići bez odlaganja. Ono što je nekada bilo sasvim normalno danas se doživljava kao čekanje.
Iako se svakodnevne aktivnosti obavljaju brže nego ikada prije, to ne znači da živimo opuštenije. Dani i dalje imaju 24 sata, ali u njih pokušavamo smjestiti mnogo više obaveza nego ranije.
Rosa zato govori o važnosti onoga što naziva rezonancijom – trenucima u kojima se potpuno posvetimo razgovoru s dragim ljudima, boravku u prirodi, muzici, umjetnosti ili drugim iskustvima koja ne mjerimo produktivnošću. Upravo tada, smatra on, prestajemo imati osjećaj da jurimo za vremenom.
Zbog toga osjećaj da godine prolaze sve brže nije samo pitanje životne dobi. On je, prema ovoj teoriji, odraz načina života u kojem svaka ušteđena minuta vrlo brzo postaje prostor za novu obavezu, umjesto za predah.
