Ugljikohidrati su za organizam najbrži izvor energije. Na kognitivnim su testovima ispitanici pod stresom prije jela imali prilično loše rezultate. No njihov se učinak poboljšao nedugo nakon konzumiranja hrane, kaže dr. Achim Peters, dijabetolog i znanstvenik koji se bavi istraživanjem mozga na Sveučilištu Luebeck, a prenosi portal Scientific American.
Kad smo pod stresom, raste razina hormona kortizola, a za šećerom žudimo jer, ako ga konzumiramo, raste razina drugoga hormona - serotonina, koji smiruje i opušta. Na taj način organizam traži sredstvo za opuštanje. Šećer pokreće centar za užitak i nagradu u mozgu, na isti način kao da vam se netko osmjehne ili čak kao da ste zaljubljeni.
No u hipotalamusu se nalaze arkuatne jezgre (ARH), koje djeluju kao svojevrsan čuvar. Kada ARH registrira da mozgu nedostaje glukoze, on blokira protok informacija. Upravo zato, čim mozak pokaže potrebu za energijom posežemo za ugljikohidratima, čak i ako je ostatak tijela njima dobro opskrbljen.
Da bi što bolje shvatili povezanost i odnos između mozga i ugljikohidrata, dr. Peters i njegovi kolege su tijekom dviju sesija anketirali 40 ispitanika. U jednoj su od sudionika zatražili da pred strancima održe govor u trajanju od 10 minuta, a u drugoj sesiji nisu morali održati govor. Na kraju svake sesije znanstvenici su izmjerili koncentraciju hormona stresa kortizola i adrenalina u krvi sudionika.
Istodobno su im osigurali švedski stol s hranom. Zamijetili su da su sudionici eksperimenta, kada su držali govor prije nego što su posegnuli za hranom sa švedskog stola, bili pod većim stresom te su kasnije prosječno konzumirali dodatna 34 grama ugljikohidrata, u odnosu na period u kojemu nisu morali držati govor.
Ako osoba tijekom poslijepodneva žudi za čokoladom, znanstvenici joj savjetuju konzumaciju manje količine slatkog užitka kako bi ostala u formi i zadržala dobro raspoloženje.
Žudnja za slatkim nerijetko se javlja na poslu jer su ljudi u takvom okruženju često pod stresom te njihov mozak ima povećanu potrebu za energijom.
Kada netko ne jede, a osjeća glad, mozak počinje koristiti glukozu iz organizma, namijenjenu mišićnim stanicama i procesu metabolizma masnoća te se zbog toga luči više hormona stresa. Ne samo da se zbog takvog stanja pojedinac osjeća loše, već se dugoročno kod njega povećava rizik od srčanog udara, moždanog udara ili depresije. Istodobno, mozak štedi na drugim funkcijama, ali se smanjuje koncentracija.
Znanstvenici kažu da čak i novorođenčad ima izraženu sklonost prema slatkišima. S obzirom na to da je njihov mozak puno veći u usporedbi s njihovim malim tijelima, bebe trebaju puno energije. Dobivaju je kroz majčino mlijeko koje sadrži puno šećera.
S vremenom, naša sklonost prema slatkišima se smanjuje, ali nikada ne nestaje, ni u odrasloj dobi. Koliko će dugo trajati varira od osobe do osobe, a čini se, ovisi i o životnim okolnostima. Istraživanja su pokazala da su osobe koji su imale vrlo stresno djetinjstvo sklonije konzumaciji slatkiša kasnije u životu.
Kod nekih osoba mozak ne dobiva energiju iz tjelesnih rezervi, čak i kad postoji dovoljno masnih zaliha. Naznačajniji uzrok tomu je kronični stres. Kako bi zajamčili da im mozak ne bude bez energije takve osobe uvijek moraju konzumirati dovoljnu količinu hrane. Često je jedini način da se prekine s takvim prehrambenim navikama, trajno otići iz stresnog okruženja.
I premda su mnogi među nama strogi prema sebi samima jer konzumiraju previše slatkiša i ugljikohidrata, uzrok takvoj žudnji nije uvijek nedostatak samokontrole te se pojedincima preporučuje dublji uvid u način života i analizu stresnih situacija.
Jednom kad se otkrije uzrok stresa, prehrambene navike i žudnja za slatkim mogli bi se izmijeniti.
Zadovoljna.hr