Enis Bešlagić: "Zabrana u BiH nije ugasila moju volju da postanem neko, samo hrabri opstaju"

Enis Bešlagić, prepoznatljiv kao Šemso iz kultne serije Naša mala klinika i kao glas regije kroz seriju Viza za budućnost zbog koje su nedjeljom ulice znale biti puste, danas nosi težinu i snagu svojih životnih i umjetničkih iskustava.

Kroz uloge koje je tumačio, kroz humor i tugu, oblikovao je sjećanja generacija i podsjetio na vrijednosti koje često zaboravljamo.

Ogledalo kolektivne svijesti

U razgovoru za Žene.ba, Bešlagić nije skrivao koliko mu je porodica bila i ostala stijena u olujama života. Govorio je o tišini doma koju su mu djeca donijela, ali i o snazi koja se rađa iz tih trenutaka – o posvećenosti, odricanju i ljubavi koja gradi svaki njegov korak, kako na sceni, tako i van nje.

Umjetnost Bešlagića razara zidove kolektivnog zaborava i ogoljuje rane koje društvo uporno skriva. Njegova predstava je nemilosrdna arena u kojoj se rađa nova svijest – o nama, našem identitetu, o sudbini koju moramo krojiti. Tamo gdje se ruše maske i rađaju snage za pomirenje i novi početak, ono što danas društvu najviše nedostaje i za čim žudi.

U predstavi ste ogolili vlastiti život pred publikom. Da li je scena postala vaše najiskrenije sklonište nakon godina kada vam je bilo zabranjeno raditi u Bosni i Hercegovini?

"Nekako sam se ponovo ogolio pred narodom na sceni i bilo je vrijeme da se upoznamo i na ovaj način. Ljudi su uvijek sticali dojam iz vaših predstava, uloga koje igrate, bilo na sceni, u pozorištu, na filmu ili putem društvenih mreža, jer raja sve to šeruje i objavljuje. Zato sam odlučio napraviti predstavu koja zapravo govori o dijelu mog života.

Nikada se nisam želio dotaći, ni u predstavi ni u tragu, bilo kakve zabrane koja je zaista bila poprilična. Koliko vidim, već deset godina u Sarajevu nisam snimio nijednu scenu, nijedan kadar, ni u jednoj seriji, a živim dole, plaćam porez i tu smo, ali to mi više nije ni bitno jer se time više ne bavim. Imam svoj projekt, Bogu hvala, ide svojim tokom, radim i sretan sam što je tako ispalo.

Ta zabrana mi je, zapravo, donijela ovu slobodu u kojoj danas uživam."

Sjećate li se dana kada ste prvi put poželjeli biti "neko"? Je li taj trenutak nastao prije ili nakon groblja u Njemačkoj?

"Kada čovjek svaki dan želi biti neko, želi nešto promijeniti, da ima neku, bilo kakvu, snagu da djeluje u društvu i zajednici, mora priznati da svako od nas jeste neko. Nikada ne možeš imati toliku moć da svima pomogneš. Čak i kada gledaš te filmove, kada kao dijete odrastaš na superherojima, vidiš da i oni imaju svoje dileme. I oni, kao superheroji, imaju i probleme, i prijatelje, i neprijatelje.

Jednostavno, ponekad ne možeš svima pomoći, ni ugoditi. Kažu da je put do pakla popločan dobrim namjerama i toga se treba čuvati. Ipak, svako od nas može biti neko u svom užem krugu, među ljudima, prijateljima, komšijama. Ne moramo biti veliki tako što ćemo zaustavljati svjetske ratove. Dovoljno je da se osvrnemo oko sebe i vidimo koliko možemo značiti.

Nije veličina u tome da se biješ po kafanama, prijetiš, pokazuješ snagu i moć kroz neko reketarenje ili siledžijstvo. Veličina je u tome da uzmeš dvoje stipendista, pomogneš dvoje mladih da se školuju, da im pružiš šansu za obrazovanje. Mislim da je to pravo herojstvo - raditi tiho, bez pompe, a učiniti nešto veliko.

I to je mnogo veće od onoga što danas većinom gledamo na društvenim mrežama."

U jeku rata čistili ste grobove s nepunih 17. Jeste li još tada odlučili da ćete život provesti među ljudima – nasmijavajući ih, tješeći, ostajući svoj?

"Kao dijete sam maloljetan otišao, a kada sam postao punoljetan, vratio sam se u taj nesretni rat i ostao još dvije godine. Iskusio sam, što se tiče smrti, i jednu i drugu stranu. Moram priznati da me to iskustvo, koje sam imao prvo kao dijete, a zatim kad sam se vratio, definisalo.

Zahvaljujući njemu zaista cijenim život i definitivno pripadam onoj kategoriji ljudi koji daju prednost životu u odnosu na smrt. Posebno danas, kada se većina nas deklarativno izjašnjava kao vjernici, mislim da nam je to i dužnost.

Naučio sam da živim trenutak, i to je neka moja poruka svima. Ne bavim se prošlošću, niti onim što će se desiti. Danas sam tu, sutra ne znam šta će biti, zato uživajte u svakom danu."

U vrijeme kada se kultura reže prva, vi rasprodajete dvorane bez reklame. Publika je još uvijek ta koja vjeruje u dušu teatra?

"Mislim da je golemo kada 17 puta napuniš BKC. Ljudi često misle da je to zato što nekoga besplatno pozivaju, ali ni tada ne uspiju. Ni stranke, kada imaju skupove, ne mogu okupiti toliko ljudi.

Jednostavno, sve zavisi od dobre priče. Ako je priča loša, džaba vam sav marketing i reklama. Kod mene ide od uha do uha."

Glumac, muž, otac, autor... Koja od tih uloga vas najviše transformiše kad se ugase svjetla pozornice?

"Znao sam da će mi trebati godinu dana ulaganja u marketing, da ljudi dođu i vide predstavu, a kada je vide, više se ne bojim šta će dalje biti. Ta predstava je već poprimila potpuno drugo značenje. Postala je kao neka misija, kao neki nacionalni simbol. Djeca dolaze sa roditeljima, roditelji dovode svoju djecu. Predstava u kojoj nema psovki, vrijeđanja, vulgarnosti, politike, viceva.

Ljudi žele da se opuste, da se podsjete na neka davna vremena, da čuju neke vrijednosti koje su odavno zaboravljene. I evo, to je u stvari ono što je ova priča postala – reklama sama sebi, onako kako to najbolje i ide. Volim, kako bih rekao, da živim u svakom trenutku, kao što sam već rekao. Isto tako pristupam i svakoj ulozi koju ste spomenuli.

Mislim da uvijek morate biti prisutni. Ako ste s publikom, morate se dati sto posto. Ako ste kod kuće s porodicom, onda i tamo morate biti prisutni sto posto. Većina ljudi nije prisutna u trenutku. Gdje god da sjede, misle na nešto drugo, gledaju u telefon ili rade nešto treće. Ja, kada se družim s prijateljima, tada sigurno ne zovem porodicu s pitanjima gdje su, šta rade, kako su.

Kad sam s porodicom, gledam da budem maksimalno prisutan s njima. Kad radim, tada sam posvećen poslu. Zato mislim da je posvećenost trenutku recept za sve što je uspješno. To je, zapravo, neka moja životna parola."

Danas slavite život, ali rekli ste da su vas djeca oblikovala time što vas nisu imala stalno. Je li vas ta tišina kod kuće naučila više od ikakvih aplauza?

"Ja sam čovjek koji voli svoju slobodu i svoj mir. Mislim da to svako od nas traži – i mir, i ljude, i prijatelje, i partnere koji će biti uz tebe, biti tvoja podrška, a ne neko ko će te sputavati.

Imao sam ogromnu podršku svoje porodice, i zato su oni moj prvi bedem, koji me brani i štiti od svega lošeg i negativnog. S druge strane, oni su i moja prva misao svaki put kada izađem na scenu. Zbog njih to i radim. Boriš se, gradiš nešto pušteno, iz temelja. Nikada nisam imao podršku ni od stranaka, ni od države, ni od grada. Nikada nisam dobio ni donaciju, ni pomoć bilo koje vrste. Sve što sam napravio, napravio sam, uz Božiju pomoć, sa svojom porodicom, kroz naša odricanja.

Apsolutno nemam potrebe da se bilo čega stidim niti da nešto krijem. I eto, to je neki moj ključ uspjeha."

Predstava Da sam ja neko donosi i sjetu i smijeh. Na koju emociju publika reaguje najjače, i gdje se vi 'lomite' iznutra dok je igrate?

"Mislim da publika najviše reaguje na one emotivne dijelove u kojima ih priča pogodi u srž, posebno kada govorimo o tome koliko smo danas zapravo sretni – mi koji nemamo zdravstvenih problema. Koliko si sretan što nemaš tu vrstu iskušenja.

Kada imalo to vratiš kao boomerang, ljudi se zaista podsjete, makar na trenutak ili na tih nekoliko dana koliko ih drži, da shvate koliko smo zapravo sretni što se danas ne moramo svakodnevno boriti za vlastiti život. Takvi dijelovi, poput sjećanja na roditelje, na one koji više nisu s nama, posebno najbliže osobe, tu publika doživljava punu emotivnu snagu. I ne želim ih predugo zadržavati u toj emociji.

Većinu vremena gledam da ih opustim temama iz naroda, da ih vratim u svakodnevicu, ali to jeste svojevrstan roller coaster emocija. Predstava u kojoj se ljudi pronalaze.

Na kraju, ova priča nikada ne ostane samo moja. Ona postane naša priča. I upravo je to prednost ovog tipa predstave."

Od pingvina do Lisinskog – jeste li tada, dok ste u kostimu zabavljali djecu, mogli zamisliti da će jednog dana regija puniti dvorane samo zbog vaše priče?

"To je život. Nikada nisam znao kada ću, recimo, raditi te 'pingvine' i snimati 'Teletabise', igrati neke uloge koje možda nisu reprezentativne u smislu da možeš reći: 'Igrao sam u holivudskim filmovima i gradio karijeru.' Zato se i kaže da za glumce nema velikih i malih uloga, već samo dobrih ili loših. Drago mi je što sam sve to prošao u svom životu i što danas mogu govoriti o tome punim glasom, bez srama.

To je, u stvari, dokaz da je život onakav kakav ti ga namjesti – i da iz toga nastane najbolja priča. Nema potrebe da se stidiš ni kada nešto ne znaš. Neznanje nije sramota. Koliko znam, i u vjerskim knjigama piše da čovjek nije kriv kad nešto ne zna.

Zato mi je drago što danas taj cijeli proces, tu školu kroz koju sam prošao, mogu podijeliti s omladinom, sa svojom publikom koja je odrasla uz mojih sedam filmova, i da oni iz toga mogu izvući neku pouku za sebe."

U seriji Naša mala klinika igrali ste legendarnog Šemsu. Kad pogledate unazad, jeste li znali da će vas humor zauvijek zaštititi od cinizma?

"Svaku ulogu sam igrao punim srcem. Bilo da je to bio Šemso, Zela, Jadranko iz Blago nama ili Memo, svakoj ulozi sam pristupao s guštom.

Zaista smatram da je gluma igra, i uvijek sam bio svjestan da ljudi, kada dođu kući s posla, umorni, upale televizor i traže nešto što će ih zabaviti, nasmijati, nešto što će ih odmaknuti od svakodnevnice, politike, dnevnika. Moj zadatak je da svi, kada dođu kući, mogu da se opuste, da nešto pročitaju, da vide nešto duhovito na društvenim mrežama.

Znao sam svoju ulogu i mislim da je uspješno ispunjavam. Automatski sam i sretan kada vidim koliko ljudi prati to što radim i uživa u tome. Zahvalan sam Bogu na daru koji mi je dao i na tome što radim posao koji volim. Time se zaista osjećam počašćenim."

Kad vam se djeca smiju ili proturječe, čujete li sebe u njima?

To je sve individualno, pa čak i kad se djeca proturječe ili smiju. Ja, naravno, nisam imao priliku toliko razgovarati sa svojim ocem, jer su odnosi prije bili drugačiji. Nije se baš moglo naći vremena da s roditeljima provodiš toliko vremena i pričaš o nekim životnim stvarima.

Oni su bili upućeni na svoje probleme, a danas djeca mogu da te nazovu, da pričaš s njima i da ste stalno u kontaktu. Mislim da smo svi mnogo više usmjereni na našu djecu i da je to dobro. Dobro je da djecu ne odgajaju ulice, jer sutra bismo morali snositi odgovornost za njihovo ponašanje.

Zato sam, recimo, i sretan zbog ovakve dostupnosti kakva jeste, da kvalitetno i ispunjeno mogu provoditi bar razgovor sa svojom djecom, ako već fizički ne mogu uvijek biti s njima."

Pričali ste o djevojci iz publike koja vam se vraća po treći put i odbija besplatnu kartu. Je li to trenutak kada ste osjetili što znači istinska publika, ona koja vas voli bez granica?

"To su, vjerujte, osobe koje u svojim životima imaju ozbiljne zdravstvene probleme, kakve ni ne možete zamisliti. Mnogi od njih imaju skromna primanja, ali svaki put kupe kartu, plate nekome.

S druge strane, postoje i oni koji mogu sve platiti i kupiti, ali su uvijek spremni reći: 'Ostavi mi pet, deset karata.' To nije sporno, to su prijatelji kojima uvijek izađem u susret. Ipak, postoje ljudi koji ovu predstavu doživljavaju kao duhovnu obnovu.

Ne doživljavaju je samo kao puku predstavu ili film koji će pogledati, nego se tu pronađu. Neki od njih su narušeni zdravstvenog stanja i u toj predstavi im se daje posebna važnost. Na taj način oni meni žele da se zahvale i da uzvrate. Naravno, trudim se da im izađem u susret, ali tako da ih ne povrijedim, jer ne žele da se osjećaju kao da im je potrebna pomoć.

Vjerujte, to su ljudi koji su moja inspiracija za svaku noć kada igram. Kad osjetim umor, sjetim se njih i gledam ih u publici kako sjede u svojim kolicima sa svojom pratnjom koja se brine o njima. Tada se pitam – čemu ja da se žalim?"

Vaša supruga Sabina često se spominje kao stijena vaše porodice. Kako je njena podrška uticala na vaš put kroz sve uspone i padove karijere?

"Nemamo klasičan odnos kao muž i supruga, jer smo cijeli život bili prijatelji. Jako sam ponosan na naš odnos koji je zaista čvrst. U Sabini vidim svog najvećeg životnog partnera i prijatelja, jer se partnerstvo zaista ogleda u tome da ste podrška jedno drugom.

Odrastao sam s njom i nadam se da će Bog dopustiti da zajedno ostarimo, uprkos svim problemima i nedaćama. Normalno je da ih ima, i ko god kaže drugačije, mislim da želi sakriti istinu. Svakodnevno postoje problemi i to je stalna borba da se u današnjim vremenima sačuvaju porodica i brak. Nije lako, ali do danas uspijevamo.
Dat će Bog da tako i ostane.

Mislim da je izuzetno važno imati pored sebe partnera i prijatelja, jer to je prava podrška i bedem. Mi smo razgovarali i rekli da bismo, čak i da sutra nismo zajedno, i dalje bili najbolji prijatelji. To je podrška koja se nikada ne zaboravlja.

Dok sam ja gradio svoju karijeru, ona je žrtvovala svoju, bila je sa djecom i učinila me izuzetno ponosnim na njih. To je za mene najveći uspjeh, jer džaba ti sve karijere na svijetu ako kući imaš probleme."

Odnosi s publikom danas izgledaju kao saobraćajna nesreća emocija – ljudi vas grle, prilaze, traže fotografiju. Jeste li se ikada povukli i pomislili: "Ovo mi je previše"?

"Sve je to krenulo još od samog početka. Moram priznati da sam naučio da budem Šemso. Ta uloga mi je donijela ogromnu regionalnu popularnost, posebno kroz kampanju Bingo, gdje su ljudi stajali po dva i po sata da se slikaju sa mnom. Kasnije se to prenijelo i na predstavu.

Danas, na toj predstavi, ljudi različitih moralnih vrijednosti i društvenih normi pronalaze zajednički jezik, dijele s nama svoje vrijeme i prostor. Tada im postajem neka oaza u kojoj se mogu podružiti, prvi put vidjeti jedni druge, sresti se i nasmijati.

U predstavi nikoga ne optužujem niti osuđujem, nemam pravo na to niti želju za tim. Svi se, na neki način, mogu sakriti pod moj kišobran. Volim često reći da mnogi mogu stati pod moj kišobran. Dobro, ponekad i ja pokisnem, pa ne mogu dugo ostati pod njim i moram ići dalje, ali ova predstava je mnogo više od obične predstave.

Ona je postala pokret… pokret ljubavi, razumijevanja i ljudskosti. Zato zaista uživam svaki dan na sceni."

Spominjete kako ste kao dijete bili sretni zbog lopte i društva. Je li vam danas teže pronaći tu jednostavnu sreću u svijetu punom svakakve buke?

"Uopšte mi nije teško jer svakodnevno pronalazim snagu. Bog mi je dao prijatelja i brata, Šerbu, s kojim putujem, radim i obilazim sve te destinacije. Osim što mi tehnički pomaže oko mojih nastupa, svakodnevno mi pomaže da zadržim duh i energiju.

Zaista se igramo kao da nam je 14 godina, a ne da zajedno imamo sto. Zadržali smo taj duh, a to svakodnevno druženje mene ispunjava. Bude i tužnih trenutaka, ali znamo kako ćemo ih prebroditi.

S našom opuštenošću dajemo prednost, kako kažemo, životu u odnosu na smrt. Mi smo ljudi koji slave život. Lako je biti sretan kad te počaste takvim prijateljstvom."

Često kritikujete televizijsku industriju koja "štanca sadržaj" i ne cijeni glumca. Može li se danas još snimiti nešto što vrijedi, a da nije komercijalno do iznemoglosti?

"Naravno, sve se smije, ali mislim da to što je nešto komercijalno ne znači da nije vrijedno. Naprotiv – vjerujem da danas ono što je komercijalno može biti i jako kvalitetno. Ima sadržaja koji su itekako dobri, iako pripadaju komercijalnoj sferi.

S druge strane, danas je gotovo sve postalo komercijalno. Ne znam kako će to izgledati s dolaskom umjetne inteligencije. Imam osjećaj da se kao ljudi polako gubimo.

Bojim se da naša djeca neće imati dovoljno prostora da budu kreativna, da izraze sebe. Plašim se da ćemo svi postati isti – kao neka uniformisana vojska kojoj će umjetna inteligencija govoriti šta da rade i kako da misle. To može ubiti kreativnost. A biti kreativan ne znači nužno biti nekomercijalan. Međutim, ne biti svoj – to danas znači biti osoba bez duše.

Upravo zato mislim da se trebamo baviti pitanjem kako sačuvati svoju ljudskost i dušu, a ne da sve bude unaprijed napisano i određeno od nekog ili nečeg drugog."

Humor, humanost i vjera u bolje sutra

Kako se Enis opušta nakon svih uspješnih podviga? Gdje pronalazi mir?

"Moram priznati da me ispunjava kada sam na moru, posebno kad noću idemo loviti ribu. Gledajući u zvijezde i čekajući da štap zagrize, uopšte nije bitno hoće li riba uhvatiti mamac. Taj osjećaj mira, samoće, neba prepunog zvijezda, potpuni mrak - sve to zajedno stvara poseban doživljaj. Čuje se samo pokoji val koji lagano udara u mali brodić, onaj od pet i po metara, od jugoplastike, kako se već zove.

Tako stojiš, čekaš i razmišljaš, i upravo me to, taj mir i nepoznanica koju more skriva u sebi, najviše puni i smiruje."

Publika vas sve češće vidi van satire i komedije. Hoćemo li vas uskoro gledati i u nekom ozbiljnijem bh. filmskom projektu?

"Za sada još nisam dobio nikakvu ponudu za ulogu. Trenutno sam fokusiran na svoju predstavu koja je jako tražena, gdje god dođemo dvorane su pune, sve više i više vraćamo po 50 do 100 ljudi.

Jednostavno, nemamo prostora da se sada bavim nekim ozbiljnim televizijskim projektima. Ne volim šarati, raditi i jedno i drugo, jer me to mnogo umara. Volim biti posvećen onome što trenutno radim. Trenutno nemam konkretne ponude, ali ako ih bude, znat ćete.

Ova predstava za mene je najozbiljniji projekt iz BiH koji mi se desio. To je najljepša priča i ne znam zašto bi neka tuđa ili izmišljena priča, koju bih samo odigrao, bila bolja od ove koju pričam, životne, istinite, s porukom koja podsjeća na davno zaboravljene vrijednosti.

Iskreno, ne znam šta bih sada mogao odigrati bolje od onoga što trenutno radim."

Viza za budućnost se vraća u digitaliziranom izdanju, a zajedno s njom i sjećanja na ulice koje su nedjeljom bile puste. Kako danas gledate na svoju ulogu u toj seriji, i mislite li da bi nam upravo takav humor i zajedništvo mogli biti najpotrebnija viza za budućnost?

"Reciklaža, reciklaža, mi ne znamo ništa novo snimiti. To smo snimali prije dvadeset godina i izgleda da ne možemo napraviti ništa bolje od Vize za budućnost pa se stalno vraćamo tim temama i serijama.

Mi glumci od toga nemamo ništa. Nemamo ništa ni od silnih repriza koje su se dogodile bilo da je riječ o Vizi ili Klinici. Nemaš od toga ni marku. Tako da koliko god mi je drago što se ljudi nasmiju ja od toga nemam ništa ako me pitate. Viza za budućnost je bio jedan lijep projekt koji smo radili s guštom. Tema je davno obrađena, a tuga je što je i danas aktualna.

Nismo se pomjerili s mrtve tačke trideset godina, ali to je tako. Narod je izabrao da živi u toj bari, u toj učmalosti. Nisam takav. Ja putujem, radim. Kad mi neko kaže zemljak ja kažem jeste ja sam zemljak tvoj, živim na ovoj planeti i na zemlji koju je Bog stvorio. Tako se osjećam i gdje god da dođem gledam u ljudima ono što je dobro.

Mnogi gledaju samo ono što ne valja. Trudim se biti pozitivan koliko god mogu u moru negativnosti koje nas okružuju."

U pjesmi ste pronašli naslov, a u narodu publiku. Je li pravi uspjeh stigao tek kada ste prestali pokušavati bilo kome bilo šta dokazati?

"Slažem se sa zadnjim pitanjem, to je zaista i pitanje i odgovor za kraj. Mislim da je tako i u pjesmi, od ideje do publike koja je to prihvatila, i sada je to postala naša priča. Ovo više nije samo Enesova priča, već priča koja pripada svima nama.

Vjerujte, ova priča će ići toliko daleko da će je škole uzimati kao edukativni segment i pokazivati djeci. Ova predstava će biti jedna od onih koje će ljudi gotovo napamet znati, a opet će dolaziti da je gledaju. Zato što to zaslužuje.

Predstava je dobila potvrdu svoje kvalitete i poruke koju promovira. U Australiji, gdje su vlada i parlament vrlo rigorozni, u nacionalnoj kući ‘Opera House’ u Sidneju, dobio sam termin za nastup 2. septembra 2026. godine. Čak sam dobio i potvrdu od australijskog parlamenta, uz podršku svih naših ambasada, da Enis Bešlagić može tamo nastupiti sa svime što propagira.

Znamo da u Australiju ne možete unijeti, recimo, blato na čizmama, a kamoli doći i tamo promovirati svoje stavove. Ja sam tamo bio ispitan sa svih strana i dobio preporuke svih ambasada regije kao jedan od rijetkih koji promovira ljubav i jedinstvo.

Australija to podržava i zbog toga mogu biti sretan i ponosan što ću kao prvi s ovih prostora odigrati svoju predstavu u najvećoj dvorani ‘Opera House’ u Sidneju 02. septembra 2026. godine", zaključio je Bešlagić u razgovoru za naš medij.