Kerim Čutuna: "Finansijski smo siromašna filmska i TV industrija"

Glumac kojeg publika poznaje s pozorišne scene, filmskih setova i društvenih mreža, posljednjih mjeseci posebno se izdvaja autorskom predstavom „Nebitno“ – intimnim, duhovitim i samokritičnim komadom koji je nastao iz jedne lične faze, ali progovara o mnogo širem društvenom kontekstu.

Za Žene.ba govorio je o umjetnosti i brendiranju, pauzi od studija, društvenim mrežama, generacijskom strahu, filmu „Quo Vadis, Aida?“ i potrebi da ostane svoj – bez obzira na okolnosti.

Između vidljivosti i kvaliteta – fokus na rad, a ne na etikete

U svijetu u kojem se karijere često grade kroz pažljivo konstruisane slike na društvenim mrežama, Kerim ne pristupa svom poslu kroz prizmu strategije brendiranja. Kaže da o tome ne razmišlja previše. Njegov prioritet je napredak – kontinuirani, lični i profesionalni.

Trudi se da ide naprijed „što je više moguće“ i da se ne zadržava predugo u određenim fazama, pa ni u fazama brendiranja. U vremenu kada se mnogi boje promjene, on bira kretanje. Možda upravo u tome leži njegova ravnoteža – ne u kalkulaciji, nego u dinamici.

Pauza od Akademije kao čin zrelosti, a ne odustajanja

Često se u umjetničkim biografijama pauze tumače kao krize. Kod Kerima je to bio svjestan izbor. Iako ne dramatizira taj period, priznaje da je u jednom trenutku odlučio uzeti predah od studiranja i posvetiti se sebi.

Ta odluka, kako danas kaže, pokazala se kao dobar potez. U vremenu kada se od mladih očekuje neprekidna produktivnost, sposobnost da stanu i sagledaju vlastiti put može biti znak zrelosti. Njegova pauza nije bila bijeg, nego reorganizacija.

Društvene mreže kao prostor slobode, a ne zamjena za scenu

Popularnost na Instagramu, kaže, teško je posmatrati kao klasično „otvaranje vrata“, posebno u kontekstu domaće i regionalne produkcije, koja je, prema njegovim riječima, u ozbiljnoj krizi. Filmovi i serije se rijetko snimaju, a prilike su ograničene.

Ipak, društvene mreže su mu omogućile nešto drugo – nezavisnost. „Najbitnije je da više nisam prisiljen da čekam nekog drugog da me izbavi“, poručuje Kerim.

View this post on Instagram

A post shared by Kerim Čutuna (@kerimcutuna)

U toj rečenici sadržana je suština savremenog umjetničkog preživljavanja: stvaranje prostora za sebe, umjesto čekanja na tuđu odluku.

Svjestan je da su mnogi mladi glumci krenuli istim putem, te mu je drago ako ih je na to ohrabrio. U njegovom slučaju, Instagram nije zamjena za umjetnost, nego alat koji mu omogućava da ostane u kontaktu s publikom i sopstvenim izrazom.

View this post on Instagram

A post shared by Kerim Čutuna (@kerimcutuna)

„Nebitno“- lični obračun i podsjetnik da sve ima razlog

Predstava „Nebitno“ nastala je, kako kaže, kao prirodni rezultat jedne faze njegovog života. Iako nosi snažnu ličnu notu, Kerim odbacuje ideju da se morao ogoliti u emotivnom spektaklu. Veći izazov bio je disciplinirati sebe i postati autor teksta koji će biti scenski atraktivan.

U tom procesu došao je do jednostavne, ali snažne spoznaje: „Najljepši osjećaj je kada shvatiš da ti se sve desilo sa razlogom i da si u svakoj životnoj okolnosti ostao svoj“, kaže on. 

View this post on Instagram

A post shared by Kerim Čutuna (@kerimcutuna)

„Nebitno“ je, prema njegovim riječima, i društvena kritika i samokritika. Uz dozu humora priznaje: „Dosta sam ja sebe kritikovao“, ali publiku poziva da sama donese zaključak.

Upravo ta otvorenost ostavlja prostor da se svako u predstavi prepozna na svoj način.

Rad na filmu „Quo Vadis, Aida?“ – audicija, rad i ponos

Učešće u novom nastavku filma „Quo Vadis, Aida?“ za Kerima nije došlo spontano niti privilegijom – do uloge je stigao audicijom. Taj detalj naglašava bez dramatike, ali s jasnom porukom: put do ozbiljnih projekata i dalje vodi kroz rad.

Kao dječak gledao je filmove naših redateljki i redatelja, a danas radi s njima. Svjestan je simbolike tog trenutka i bira da mu se raduje. Ističe i da je to jedini film koji se ove godine snima kod nas, te da, uzimajući u obzir njegov značaj, ima razloga biti ponosan i uzbuđen.

Generacija između straha i pasivnosti – ali s nadom u hrabrije koji dolaze

Govoreći o svojoj generaciji, Kerim je iskren: vidi je kao „blago isprepadanu i dobro pasivnu“. To je generacija koja je odrasla u tranziciji, nesigurnosti i stalnom osjećaju da treba sustizati propušteno.

Ipak, u istoj rečenici nalazi nadu. Kaže da dolaze „neki novi i srčaniji klinci“. Možda je upravo to pouka – svaka generacija ima svoje terete, ali i svoje šanse da ih prevaziđe.

Kritike, komentari i distanca

Društvene mreže donose vidljivost, ali i komentare. Kerim priznaje da mu danas negativni komentari više nisu neugodni. „Dosta toga je jasno kada skontaš da neko odvaja vrijeme i komentariše tebe… ljudi koji me inspirišu uglavnom nemaju vremena da pišu komentare.“

View this post on Instagram

A post shared by Kerim Čutuna (@kerimcutuna)

Autentičnost ispred sigurnosti

Na dilemu između sigurnog, ali prosječnog života i nesigurne, ali autentične umjetničke karijere, odgovara bez dvoumljenja. Živi, kaže, da ne bude prosjek.

„Draže mi je ‘loš’ od ‘OK’“, dodaje, uz osmijeh, svjestan da je nesigurnost već izabrao – zajedno s autentičnošću.

Nikada nije poželio odustati od glume, iako je svjestan finansijske skromnosti domaće filmske i TV industrije. Još kao student dobijao je dobre prilike, što mu je dalo osjećaj da je na pravom putu.

Pogled unaprijed – bez velikih planova, ali s jasnim ciljem

U narednih pet godina ne planira spektakularne zaokrete. Ide, kako kaže, „stepenicu po stepenicu“. Ne želi stajati u mjestu, ali ni planirati daleku budućnost po svaku cijenu. Njegov cilj je jednostavan – ostati svoj.

Volio bi se okušati u trileru, igrati lika zbog kojeg će publika istovremeno plakati i smijati se, lika čiju tragediju razumiju „svi naši ljudi“. Spominje i Jokera kao izazov koji bi volio istražiti – ne kao masku, nego kao složen karakter.

Kerim Čutuna ne gradi sliku o sebi kroz velike parole. Njegovi odgovori su jednostavni, ali dosljedni. U vremenu kada je lako izgubiti se u očekivanjima publike, algoritmima i tuđim mjerilima uspjeha, on bira kretati se sporije, ali svjesno.

„Nebitno“ je možda naslov predstave, ali njegov put pokazuje suprotno – njemu je itekako bitno kako stvara, zašto stvara i kakav čovjek ostaje dok to radi.