Ovo su filmovi zbog kojih Cannes više nije isti

Sedmica kad Cannes postaje srce globalne kinematografije, modna pista, misa, pozornica i ogledalo vremena. Prva sedmica 77. izdanja Filmskog festivala u Cannesu ostavio je sjajne tragove u pijesku: emocije, otkrića, režiserske manifeste i zvjezdane trenutke.

Na programu je filmska budućnost, a među desecima naslova već se izdvaja nekoliko filmova koji su zabilježili nešto više od premijere – uhvatili su puls svijeta.

Sound of Falling

Prošlost koja šapće kroz zidove

U kategoriji filmova koji se ne gledaju nego upijaju, njemački Sound of Falling Masche Schilinski izrastao je u tiho iznenađenje festivala. Film počinje kao pastoralna razglednica – četiri djevojke, jedna farma, stoljeće njemačke provincije, ali ubrzo se pretvara u sonatu za žene i vrijeme.

Alma, Erika, Angelika i Lenka nisu klasične protagonistice, već slojevi kolektivnog ženskog iskustva. Iako su razdvojene decenijama, njihovi životi se ponavljaju, rezoniraju kroz drvo, kamen, tišinu. Film koji se gleda kao poezija, a pamti kao sjećanje.

Već se šuška da bi mogao biti njemački adut za Oscara za najbolji međunarodni film.

Eddington

Vestern za doba pandemije

Kad Ari Aster najavi film, festivalska dvorana doslovno vrije. Eddington, savremeni vestern smješten u 2020. godinu, u epicentar pandemijskog svijeta, stavlja teške emocije na suprotne strane zakona: Joaquina Phoenixa kao šerifa i Pedra Pascala kao gradonačelnika.

Film je politički, egzistencijalistički i stilistički vrisak. Kako izgledaju stare američke vrijednosti kad se sudare s krizom modernog identiteta? Uz to, Pedro Pascal je ukrao trenutak festivala pojavivši se u bijeloj majici bez rukava, čime je Cannes na tren postao Tumblr.

Aster možda redefinira horor, ali u Eddingtonu objašnjava tišinu između dva pucnja.

The Chronology of Water

Voda pamti

Kristen Stewart, nekoć ikona tinejdžerskog glamura, sada stoji iza kamere s preciznošću režiserke koja zna da svaka slika može biti rana. The Chronology of Water, adaptacija memoara Lidije Yuknavitch, nije film za svakoga, ali ko ga osjeti, neće ga zaboraviti.

Imogen Poots briljira u ulozi žene čiji se život lomi između traume i otpora. Film je prikazan u sekciji Un Certain Regard, ali zapravo zaslužuje Un Certain Respect. U Cannesu je nagrađen pljeskom, ali izvan Cannesove dvorane, mogao bi postati predstava ženske ranjivosti pretočene u umjetnost.

Ove godine ovo "disanje" naslova ima njemački akcent, zapadnjačku prašinu, feministički krik i londonski šapat. A publika? Ona je spremna slušati.