Većinu ljudi uhvati jeza kad čuju zvuk vlastitog glasa. Averzija prema vlastitom glasu tako je uobičajena da je za nju uveden stručni termin: sučeljavanje s vlastitim glasom, piše Guardian.
No zašto se to često događa kad se čovjek sučeljava s vlastitim glasom, dok na glasove drugih gotovo i ne obraća pažnju?
Odgovor na to pitanje često nam se servira u medijima, a polazi od toga da obično čujemo svoj glas dok pričamo. U tom procesu primamo zvuk prenesen vanjskim putem, odnosno protokom zraka, te zvuk prenesen unutarnjim putem kroz kosti. Takav provod zvuka kroz kosti dostavlja bogate niske frekvencije koje nisu sadržane u zvuku provedenom putem zraka. Kada čujemo svoj snimljeni glas bez tih frekvencija, zvuči nam viši i drugačiji. Načelno, razlog zbog kojeg ne volimo svoj snimljeni glas je činjenica da on tada ne zvuči onako kako očekujemo.
Poveznica između glasa i identiteta
Silke Paulmann, psihologinja sa Sveučilišta u Essexu, nagađa da upravo ta činjenica stvara u nama jezu i odbojnost prema vlastitom glasu, zbog raskoraka koji se događa između onoga što čujemo i naših unutarnjih očekivanja. Ona smatra da naš glas igra veliku ulogu u formiranju identiteta te zbog toga svako od nas osjeća nelagodu kad shvati da mu glas nije onakav kakvim ga zamišlja.
Neka su istraživanja pokazala da ta teorija daje tek djelomično objašnjenje. Primjerice, u istraživanju objavljenom 2013. godine sudionici su morali ocijeniti privlačnost različitih snimljenih uzoraka glasa. Kad je u te uzorke potajno bio dodan njihov glas, ocijenili su ih znatno višim ocjenama nego kad bi svjesno prepoznali svoj glas.
Index.hr
Penny vas poziva na BLACK FRIDAY shopping avanturu!
