Kristijan Iličić: “Neću više biti 300 dana na putu – vrijeme je za balans”
Proputovati svih 197 zemalja svijeta zvuči kao nedostižan san.
Za Kristijana Iličića to je postala stvarnost – ali ne preko noći i ne bez cijene.
Od direktorske pozicije i kredita za stan do ratnih zona, ničijih zemalja i birokratskih prepreka – njegov put bio je sve samo ne linearan.
U razgovoru za Žene.ba, Kristijan je otvoreno govorio o trenutku kada je odlučio “skočiti u prazno”, o najopasnijoj situaciji u kojoj se našao, o Afganistanu koji mu je promijenio pogled na svijet, ali i o tome zašto se nikada – ni pod koju cijenu – ne bi vratio u korporativni sistem.
Kristijane, kada si prvi put shvatio da želiš proputovati cijeli svijet?
Otprilike na pola puta, kad sam već prošao oko sto država svijeta. Počeo sam intenzivnije putovati u takozvane „opasne“ države i uvidio da je puno toga što do nas na Zapadu dopire samo nekakav medijski narativ. Shvatio sam da nemamo pravu sliku svijeta. Za neke se govorilo da su užasno opasne, ali su meni ostavile nevjerovatno ugodan i dobar dojam, druge se uopće nije spominjalo kao opasne, a pokazalo se da baš i nisu bile bezopasne.
Slično je bilo i s ljudima. Toliko predrasuda prema određenom podneblju, vjeri, boji kože, načinu života... Odlučio sam posjetiti svaku državu i vidjeti kako stvari doista stoje. Lično se osvjedočiti. Napraviti svojevrsnu vlastitu kartu svijeta. Bio je to predan posao i zato nisam htio preskočiti nijednu tačku. A umalo mi se dogodilo da ostanem bez te jedne tačke da bih kompletirao svoju kartu.
Šta te je motivisalo da napustiš stabilan posao i direktorsku poziciju i potpuno se posvetiš putovanjima?
Bio sam jako gladan svijeta, putovanja i daljina. A nisam mogao godišnje dobiti više od nekih 35 dana odmora sa svim spajanjima praznika i blagdana. To mi je bilo premalo. Korporativni život mi nije odgovarao. Imao sam par odličnih godina tamo gdje sam radio, bio sam donekle zadovoljan, iako su me vukle daljine.
No, onda se priča radikalno promijenila, okolnosti su postale nepodnošljive. Svejedno tu odluku nisam donio lako, jer sam taman bio podigao kredit za stan. No, jednoga dana sam jednostavno pukao i to je bilo to. Skočio sam u prazno. Nisam pripremio nikakav biznis sa strane. Jedini kvalitetan kapital koji sam imao i u koji sam duboko vjerovao bilo je stečeno znanje u digitalnom marketingu, jako dobro poznavanje društvenih mreža u vrijeme kad to još nisu znali baš svi, kontakti u prodaji koje sam stekao i urođen osjećaj za biznis. Imao sam i nešto novca koji sam uštedio i odmah ga potrošio na opremu za izradu online sadržaja. Vjerovao sam u sebe.
Ali, daleko od toga da me u počecima nije lovila anksioznost kao i svakog drugog normalnog čovjeka. No, nije više bilo povratka u prethodni život. Ta sam vrata zauvijek zatvorio. I morao sam uspjeti.
U svojoj knjizi “Jedan san, tisuću priča” opisuješ nevjerovatne susrete i ljude – koji te susret najviše iznenadio i promijenio tvoj pogled na svijet?
Tamo negdje oko stotke sam počeo zalaziti u „opasne“ zemlje i tamo nailazio na nimalo opasne ljude, drage ljude koji su mi promijenili percepciju svijeta i pokazali mi da smo svi u cijelom svijetu samo ljudi, a ne nekakvi demoni.
Moja prijelomna tačka je bio Afganistan i susret s njegovim ljudima. No, daleko od toga da i do tog trenutka nisam nailazio na divne ljude. Uvijek me oduševi nesalomljivi duh. Nailazio sam na ljude koji su emigrirali jako daleko iz svog siromaštva, sa samo hiljadu dolara u džepu, koji su kretali od nule i podizali tvornice. Nailazio sam i na one kojima život nije dao apsolutno ništa, koji žive u pustinji, ali su uspjeli završiti fakultet i sebi pripremiti neku bazu, potencijal za bolji život. Poznata je i priča s djevojčicom odraslom u afričkom plemenu koja sada studira veterinu. Takvi me ljudi mijenjaju, takve me se stvari dojme.
Putovao si i u ratne zone, ali i u zemlje koje mnogi izbjegavaju – koja ti je destinacija bila zaista najopasnija i kako si se nosio s tim rizikom?
To je definitivno bila ničija zemlja u Maliju. Nikad na svojim platformama nisam objavio snimke s tog putovanja, pa je to manje poznato. Nedavno su dvojica svjetskih putnika s naših prostora bila oteta tamo, jedva su se izvukla. To je najopasnije mjesto za putnike.
Ja sam zašao i dublje na taj teritorij, a zbog opasnosti da me ti razbojnici uhvate morao sam u jednoj brodici ležati pokriven ceradom više od pedeset sati.
Da, pitao sam se šta mi je to trebalo, čisto da vam odgovorim i na to pitanje! Ali eto, do tog časa sam dobro putovao svijetom, uvijek se dobro snalazio, bio u opasnijim situacijama ali nikad baš tako drastično, i valjda sam mislio da ću i ovdje tako proći. Zapravo sam dobro prošao kako su prošli drugi.
Spominje se da si u jednom trenutku promijenio državljanstvo kako bi ušao u neke zemlje – kako su ti vizne i birokratske prepreke utjecale na putovanja?
To je bilo zbog one jedne tačke koju sam spomenuo u prvom odgovoru, koja mi je nedostajala da iscrtam vlastitu kartu cijelog svijeta. Nikako nisam mogao ući u Turkmenistan i pokušao sam tome doskočiti kako god sam znao i umio. Nisam promijenio državljanstvo već sam na svoje hrvatsko dodao još jedno.
View this post on Instagram
Uz hrvatsko imam i srpsko državljanstvo, kao i državljanstvo Bosne i Hercegovine. Mislio sam da će srpski pasoš bolje proći pri traženju ulaska u tu državu. Na kraju mi to nije trebalo jer mi je nakon godine dana nastojanja i brda molbi na sve četiri strane svijeta, svim mogućim ambasadorima, predsjednicima, diplomatama... pomogao jedan naš čovjek koji je imao tu moć da pomogne. Pa sam ušao s hrvatskim pasošem u Turkmenistan. Inače su me vizne i birokratske prepreke najviše kočile u pandemijskim godinama. Kako se gdje proglašavala karantena, tako se mijenjala moja ruta putovanja. Izgubio sam jako puno novca na testiranja i promjene letova. Baš jako puno novca. I još više živaca.
View this post on Instagram
Tvoj brat Romano je također pustolov – šta bi izdvojio kao najveću sličnost između tebe i njega kada je riječ o pustolovinama i motivaciji za putovanja, a koje su razlike između vas?
Brat i ja dijelimo ljubav prema pustolovnim putovanjima. On je jako fokusiran na to da kad negdje dođe pokuša živjeti kako žive lokalni ljudi. Putuje bez prethodno fiksno zacrtanog plana, samo kupi kartu i onda se snalazi na terenu. Izazov mu je potrošiti što manje, snaći se što bolje, uroniti u kulturu gdje se nalazi, ostati tamo neko vrijeme. Zato putuje sporije. Više je sklon asketizmu. Dijelim s njim sve to, kao i pustolovni duh, uostalom, na prva putovanja sam i išao s njim. Puno sam o tome pisao u svojoj knjizi.
View this post on Instagram
Ipak, ja sam malo izbalansiraniji u putovanjima, nisam u krajnostima. Mogu spavati na zemljanom podu, ali nemam problem ni priuštiti sebi pošten hotel s pet zvjezdica. Smatram da treba u životu postojati balans, da si čovjek katkad mora nešto i priuštiti. Tu smo različiti. Uz to sam nekako valjda bio i gladniji putovanja i daljina pa sam ga pretekao i na kraju, iako je on krenuo putovati prije mene i stariji je, ja sam proputovao više.
Nakon što si obišao svih 197 zemalja svijeta, šta možemo očekivati od tebe u narednom periodu – nove avanture ili možda potpuno drugačiji pravac karijere?
Teško da bi se mogao dogoditi potpuno drugačiji pravac, jer su putovanja u mom DNK. Mislim da su me ona najviše odredila kao čovjeka, cijeli život putujem i ne znam šta bi se trebalo dogoditi da se to promijeni. Putovao sam i za pandemije, za ratova i kriza. Nikad me ništa nije zaustavljalo.
Činjenica je, međutim, da se stvari s godinama mijenjaju i da neke stvari više neću raditi jer nema potrebe. Neću više biti 300 i više dana na putu, jer iako obožavam putovanja, ponekad je znalo stvarno biti jako naporno. Imam prijatelje u Hrvatskoj, imam porodicu, imam Tokio, nekako sam se više upustio u to da se moj korijen malo bolje primi. Kupio sam nakon 18 godina auto, stambeno se sredio, imam i želju i potrebu malo više posvetiti se sebi i svojima. To, međutim, ne znači da i dalje puno ne putujem.
View this post on Instagram
Osim toga sam već vodio nekoliko tura ljudi u Tajland, u Venezuelu. Moja turistička agencija Nomadik Travel radi punom parom, sva su nam putovanja rasprodana, imamo više vodiča i uz njih sam i ja vodič, tako da sam u ovom dijelu godine – od jeseni do proljeća – praktično opet stalno na putu. Ali ono što se promijenilo – evo, recimo, cijelo prošlo ljeto sam uživao kod nas na moru. I jako se dobro odmorio. Ne znam kad sam zadnji put imao tako dug odmor.
Nedavno su ljudi vidjeli da sam se upustio i u gradnju stanova. Neke je to iznenadilo, no sve koji su čitali moju knjigu ili me lično znaju, vjerujem da to nije iznenadilo. Nisam u tu priču upao niotkud. U našoj porodici je građevina uvijek bila prisutna. Htio sam sa starim graditi hangare u neka davna vremena.
Sad sam se upustio i u ovo. To je projekt koji me veseli, biznis koji ću polako graditi i vidjeti dokle će me dobaciti. Uložio sam i u Nomad Barbershop. Radim ono što sam radio i prije, kad sam bio zaposlenik u korporaciji. Polako ulažem sa strane u stvari za koje vjerujem da bi mogle biti klica nekog novog većeg biznisa. Uvijek diverzificiram ulaganja. Nije dobro za mentalno zdravlje da svoje prihode crpite samo iz jednog izvora, jer taj izvor uvijek može presušiti ili početi davati manje prinose.
Svemu čemu se posvetim – posvetim se s punom pažnjom i sa srcem. I vjerom da ću uspjeti. Tako funkcionišem. Dakle, radim i druge stvari. No, putovanja su moja duša, moj DNK i ako neću raditi ništa drugo, uvijek ću putovati.
Da li si ikada razmišljao o povratku na posao koji si radio prije ovoga, u IT sektoru, ili su ti putovanja potpuno promijenila pogled na profesionalni život?
Ma kakvi! Nikad! Naprosto nema tog novca koji bi mi neko mogao platiti da se vratim u bilo kakav oblik korporacije. Ne mogu zamisliti da danas, kao slobodan čovjek, kao finansijski neovisan čovjek, uđem u bilo kakav sistem gdje će mi neko tumačiti šta i kako da radim, gdje će se ljude kadrovirati po ko zna kakvoj osnovi, gdje će ti iz ovih ili onih razloga minirati projekte, gdje ćeš vrijedne minute i sate svoga života trošiti po sastancima. Dakle, taj život je nestao zauvijek i nikad mu se više ne bih vratio.
View this post on Instagram
Koja ti je destinacija ostala u najljepšem sjećanju i kojoj bi se bez razmišljanja ponovo vratio?
Često mi postavljaju neku varijaciju ovog pitanja i uvijek moram reći isto – ne postoji ta jedna destinacija koja je iznad svih ostalih. Postoje mnoge destinacije na koje bih se vratio i vraćam se njima.
Prije mogu dati odgovor na koje se destinacije više ne bih vraćao. Ali Jugoistočna Azija će uvijek biti moja voljena destinacija – Tajland, Kambodža, Vijetnam. Venezuela – uvijek. I cijela Latinska Amerika, zapravo. Obećao sam sebi vratiti se u Honduras. Nisam još stigao, ali budem. I ove posljednje države – Maldivi i Šri Lanka me čekaju da ih još koji put posjetim.
View this post on Instagram
Možda Andrea i ja opet odemo na Sejšele na neku od godišnjica zaruka. Afganistan. Neću mu se skoro vratiti, ali sanjam dan kad ću to opet učiniti.
Ako bi mogao vratiti vrijeme i ponovo krenuti u sve ovo od nule, da li bi nešto uradio drugačije – i zašto?
Samo jednu stvar: otišao bih ranije iz korporacije u kojoj sam radio i ranije bih se otisnuo u svijet. Ali kad to maknemo na stranu – ništa ne bih napravio drugačije.
