Kada roditelj sazna da njegovo dijete ima razvojne ili neurološke teškoće, svakodnevica poprima novu dinamiku – ispunjenu neizvjesnostima, terapijama, čekanjima i ponovnim počecima. Međutim, upravo majke često postaju najčvršći oslonac u toj tihoj borbi.
"Prihvatanje nije jednokratan čin, proces je koji se gradi godinama. Prvo dolazi bol, potom redefinisanje roditeljskih očekivanja, i tek tada stvarna bliskost", navodi dr. sc. Kristina Urbanc, profesorica psihologije s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu, koja se u svom radu bavi podrškom porodicama djece s teškoćama.
Otpornije na sve što život nosi
Majke vrlo brzo razvijaju specifičnu emocionalnu izdržljivost i osjetljivost. Umjesto da mjere uspjeh kroz školske ocjene ili sportske medalje, one počinju prepoznavati vrijednost u malim pomacima i to u prvom pogledu, u jednoj riječi, u pokušaju zagrljaja.
Jedno dugoročno istraživanje objavljeno u časopisu Developmental Medicine & Child Neurology (2018) pokazalo je da majke djece s višestrukim teškoćama razvijaju snažniji osjećaj svrhe i emocionalne otpornosti, iako uz povećan rizik od iscrpljenosti.
"Veza između majke i djeteta s teškoćama često prerasta u nešto izvan kategorija svakodnevice, tačnije u povezanost koja se ne temelji na riječima, već na intuiciji, prisutnosti i prihvatanju", ističu autori studije iz King's College London (2020), koja je pratila psihološki razvoj 200 majki kroz deset godina.
Da bi majkama djece s posebnim potrebama zaista bilo lakše, potrebno je da sistem prestane očekivati nadljsku snagu – i umjesto toga ponudi konkretnu podršku, razumijevanje i predah kad je najpotrebnije.
To nije lak put, ali je neizmjerno dubok. I ne zahtijeva savršenstvo... samo trajnu prisutnost.
Treba li voditi psa sa sobom na godišnji odmor?
