Odbijanje škole nije uvijek neposlušnost: Evo šta može stajati iza toga

Međutim, ako se ista situacija ponavlja iz jutra u jutro, uz plač, bolove u stomaku, mučninu ili snažan otpor prema odlasku, vrijedi zastati i pokušati otkriti šta dijete zapravo proživljava.

Škola za dijete nije samo mjesto učenja. To je prostor u kojem svakodnevno mora pratiti nastavu, odgovarati na očekivanja, graditi odnose s vršnjacima i nositi se s uspjesima, neuspjesima i različitim pritiscima. Zbog toga odbijanje škole ne treba automatski tumačiti kao lijenost ili neposlušnost.

Kada dijete ne zna reći šta ga muči

Djeca često nemaju dovoljno riječi da objasne vlastite strahove. Umjesto da kažu da se osjećaju usamljeno na odmoru, mogu jednostavno reći da im je škola dosadna. Strah od loše ocjene ili ismijavanja mogu pretvoriti u rečenicu da mrze školu.

Emocionalni pritisak može se pokazati i kroz fizičke tegobe. Bol u stomaku, glavobolja, mučnina, drhtanje ili opšti osjećaj slabosti mogu se pojaviti kada je dijete izrazito napeto ili uplašeno. Zato nije dobro odmah pretpostaviti da izmišlja.

Šta sve može stajati iza odbijanja škole?

Razlozi nisu isti kod svakog djeteta. Kod mlađih učenika problem može biti povezan s odvajanjem od roditelja. Neka djeca teško podnose nekoliko sati bez osobe uz koju se osjećaju sigurno ili brinu da bi se roditelju nešto moglo dogoditi dok su u školi.

Kod starijih učenika često se pojavljuje strah od neuspjeha. Dijete koje sebi postavlja visoke standarde može svaki test, odgovaranje ili ocjenu doživljavati kao prijetnju. Ako uz to ima poteškoće s učenjem, koncentracijom, čitanjem ili određenim predmetom, škola mu s vremenom može postati mjesto na kojem se osjeća nedovoljno sposobnim.

Tu su i odnosi s vršnjacima. Zadirkivanje, isključivanje iz društva, ogovaranje ili vršnjačko nasilje mogu biti razlog zbog kojeg dijete počinje izbjegavati školu. Problem se danas ne završava nužno posljednjim školskim časom – neprijatnosti se mogu nastaviti i kroz grupne razgovore i društvene mreže.

Roditelji bi trebali obratiti pažnju i na promjene koje se dešavaju kod kuće. Povlačenje, razdražljivost, loš san, gubitak interesa za aktivnosti koje je dijete ranije voljelo ili izbjegavanje druženja mogu ukazivati da problem nije ograničen samo na školu.

Zašto mu odjednom bude bolje kada ostane kod kuće?

Ovo je dio koji roditelje često zbuni. Dijete ujutro može imati jak bol u stomaku i izgledati potpuno slomljeno, a nekoliko sati kasnije, nakon što ostane kod kuće, djelovati raspoloženo i sasvim normalno.

To samo po sebi ne znači da je jutarnja tegoba bila gluma. Ako je upravo odlazak u školu izvor straha ili pritiska, uklanjanje te situacije može donijeti brzo olakšanje, pa zajedno s napetošću nestanu i fizički simptomi.

Ipak, stalno ostajanje kod kuće može napraviti novi problem. Dijete može početi povezivati izbjegavanje škole s osjećajem sigurnosti, zbog čega će mu svaki naredni povratak biti još teži.

Kako razgovarati s djetetom?

Razgovor je bolje voditi kada nema jutarnje žurbe i kada su emocije smirene. Rečenice koje umanjuju djetetov problem ili ga optužuju da izmišlja mogu ga dodatno zatvoriti.

Umjesto pritiska, korisnije je pokazati da želite razumjeti šta se događa. Pitajte ga je li mu teže na času ili tokom odmora, postoji li određeni predmet zbog kojeg osjeća nelagodu, kakav je njegov odnos s drugarima i šta bi mu pomoglo da mu naredni odlazak bude barem malo lakši.

Ako dijete kaže da ne zna šta mu je, nemojte to odmah shvatiti kao odbijanje razgovora. Možda mu je zaista teško pronaći prave riječi. Posmatrajte kada se problem pojavljuje – prije određenog časa, nakon vikenda, poslije nekog događaja ili u kontaktu s određenim vršnjacima. Takvi detalji mogu biti veoma korisni.

Roditelji ne moraju sami tražiti rješenje

Kada problem traje, važno je razgovarati i sa školom. Razrednik, nastavnik, pedagog ili psiholog možda mogu primijetiti nešto što roditelj kod kuće ne vidi – povlačenje djeteta, teškoće s gradivom, promjene u ponašanju ili probleme s vršnjacima.

Pritom cilj ne bi trebao biti samo natjerati dijete da svakog jutra sjedne u klupu. Potrebno je otkriti šta mu školu čini toliko teškom i napraviti plan koji će mu pomoći da ponovo stekne osjećaj sigurnosti.

To ne znači ni potpuno ukidanje pravila i rutine. Pretjerana strogoća neće ukloniti strah, ali ni stalno dopuštanje da dijete ostaje kod kuće neće mu pomoći da nauči kako se nositi s onim što ga plaši.

Ako dijete ipak ostane kod kuće, dan ne treba pretvoriti u nagradu punu igrica i telefona. Istovremeno, svaki njegov korak naprijed vrijedi pohvaliti – bilo da je otišlo u školu uprkos strahu, razgovaralo s nastavnikom ili konačno uspjelo reći šta ga muči.

Kada potražiti pomoć stručnjaka?

Ako se odbijanje škole nastavlja, pojačava ili ozbiljno narušava svakodnevni život djeteta i porodice, dobro je uključiti psihologa, psihoterapeuta ili psihijatra. Posebnu pažnju treba obratiti na česte fizičke tegobe prije škole, probleme sa spavanjem, izraženu tugu, povlačenje iz društva ili sumnju na vršnjačko nasilje.

U Bosni i Hercegovini podršku djeci, mladima i roditeljima pruža i Plavi telefon, putem kojeg je moguće dobiti besplatnu psihološku pomoć i savjetovanje.

Najvažnije je ne posmatrati dijete koje odbija školu samo kao nekoga ko „neće“. Iza takvog ponašanja ponekad stoji strah, usamljenost, pritisak, teškoća s učenjem ili problem koji dijete još ne zna objasniti. Kada roditelj umjesto kazne ponudi razgovor i podršku, lakše je doći do razloga – a tek tada se može pronaći i pravo rješenje.