Istraživanja pokazuju da percepcija fizičke sličnosti između očeva i djece može utjecati na očinsko ulaganje i emocionalnu povezanost. Na primjer, studija objavljena u časopisu Evolution and Human Behavior otkrila je da očevi koji smatraju da im djeca fizički sliče pokazuju veću emocionalnu bliskost s njima.
Slično tome, istraživanje objavljeno u časopisu Animal Behaviour sugeriše da očevi provode više vremena s djecom koja im liče, što može biti evolucijski mehanizam za osiguranje očinstva. Ovi nalazi podržavaju ideju da percepcija sličnosti može igrati ključnu ulogu u jačanju očinske uključenosti i ulaganja u potomstvo.
U procesu utvrđivanja biološkog roditeljstva, žene imaju prirodnu sigurnost da su majke svog djeteta, budući da se trudnoća odvija u njihovom tijelu. S druge strane, muškarci tu sigurnost nemaju i mogu se osloniti samo na povjerenje u partnerku ili na procjenu fizičke sličnosti između sebe i djeteta.
Prema istraživanjima, procjenjuje se da oko 10% djece ima biološkog oca koji nije onaj za koga se vjeruje da jeste. Upravo zbog toga, fizička sličnost igra važnu ulogu u percepciji očinstva. Studije pokazuju da su muškarci skloniji većem emocionalnom i materijalnom ulaganju u djecu za koju vjeruju da im sliče. Očevi koji percipiraju fizičku sličnost sa svojim djetetom češće su uključeni u njegov odgoj, provode više vremena s njim i pokazuju izraženiju brigu.
Novo istraživanje se bavilo time kako majke tokom ultrazvučnih pregleda procjenjuju sličnost fetusa s ocem. Hipoteza je bila da će majke, čak i uz vrlo ograničene vizualne informacije, češće tvrditi da dijete sliči ocu kako bi povećale njegovu sigurnost u očinstvo i podstakle njegovu roditeljsku uključenost.
Studija je sprovedena na uzorku od 230 trudnica koje su bile na rutinskom ultrazvučnom pregledu oko 20. sedmice trudnoće. Majke su odgovarale na upitnik, a zatim su, zajedno sa očevima (ukoliko su bili prisutni), odgovarale na pitanje medicinskog tehničara: „Na koga mislite da beba sliči?“
Rezultati su pokazali zanimljive trendove. Očevi su podjednako često tvrdili da fetus liči na njih (49%) kao i na majku (51%). Međutim, majke su u značajno većem procentu isticale da dijete sliči ocu. Samo 26% majki reklo je da fetus podsjeća na njih, dok je čak 74% tvrdilo da dijete više liči na oca. Kod neudanih majki taj procenat je bio još viši – čak 93% njih je tvrdilo da beba sliči ocu.
Ovi rezultati podržavaju teoriju da majke nesvjesno naglašavaju sličnost djeteta s ocem, čak i kada su dostupne samo ograničene vizuelne informacije. Da je sličnost zaista objektivna, očekivalo bi se da i očevi češće primijete tu sličnost, no to nije bio slučaj.
