U moru glumačkih imena koja su obilježila regionalnu scenu posljednjih godina, jedno posebno privlači pažnju svojom iskrenošću i nenametljivim, a snažnim talentom – Lidija Kordić.
Njene uloge su uvijek istovremeno krhke i moćne, pune života i emocija koje ne ostavljaju publiku ravnodušnom.
Od daski koje život znače, preko filmskih setova, pa sve do velikih festivalskih pozornica, Lidija gradi karijeru koja je jednako profesionalna koliko i lična, vođena ljubavlju prema umjetnosti i dubokim unutrašnjim promišljanjima.
U razgovoru za naš portal otvoreno govori o prvim koracima u glumi, važnosti Sarajevo Film Festivala, svom odnosu prema ulozi žene u današnjem teatru i filmu, ali i o ličnim ritualima, improvizacijama i izazovima.
Kroz njene riječi jasno je da je gluma za nju više od profesije, to je način života, stalna potraga i dijalog sa sobom i svijetom.
Na početku Vaše karijere, Sarajevo Vam je bilo druga opcija, ali danas kažete: „Za mene je Sarajevo nešto što je nekako oduvijek bio znak pored puta… sigurna sam da sam baš ovdje trebala biti.“ Šta je to konkretno u Sarajevu, gradu, ljudima, energiji — što Vas je osvojilo i privuklo da ostanete?
"Kada sam tek došla u Sarajevo, desile su mi se užasne stvari. Bila sam opljačkana, jednu noć sam prespavala na ulici, nisam nikog imala. Mislila sam da ću se brzo vratiti jer sve što se desilo, bilo je katastrofa.
Međutim, ubrzo sam upoznala divne ljude, kod kojih sam živjela naredne četiri godine. Oni su razlog zbog koji sam shvatila da Sarajevo nije onakvo kakvo mi se činilo na početku.
Oni su mi bili bosanski roditelji. Zbog njih sam zavoljela Sarajevo.
Nakon toga sam se vrlo brzo snašla, upoznala prijatelje za cijeli život, imala najveću ljubav na svijetu. Sve me to veže za Sarajevo i mnogo mi je emotivno govoriti o tome."

Sarajevo Film Festival opisujete kao „najčarobnije vrijeme u Sarajevu, ulice su pune ljudi, ideja, stila, jezika i emocija.“ Kako je taj festival promijenio Vaš pogled na film i umjetnost, ali i na mjesto koje Vas je formiralo?
"Uvijek govorim, festival je naše ogromno bogatstvo, ali mi ga ne doživljavamo tako. Ne ulaže se dovoljno u njega.
To pričam svima, jer želim da, ako mogu ja ili bilo ko od nas, skrenemo pažnju na značaj festivala i damo mu mjesto koje zaslužuje.
Jer, svi u svijetu znaju za Sarajevo film festival. Gdje god da odem, kad ga spomenem, ljudi su čuli za njega. A ovdje, kod nas, često se svodi na to: ‘Eto, sad festival, sad će biti sedam dana gužve, treštanja muzike, nećemo moći spavati.’ Ne kapiramo šta zapravo imamo.
Meni je festival promijenio život. Potpuno. Zaljubila sam se u umjetnost zahvaljujući njemu. Zato se nadam da ćemo ulagati više i raditi više, kako bi bilo još više ljudi koji će se, kao i ja, zaljubiti u umjetnost.“
Uoči ceremonije, haos u pripremi, šminka, haljine — kako izgleda Vaš unutarnji ritam u tim trenucima? Šta Vam pomaže da se centrirate i date sve od sebe?
" Prvo treba da mi bude sređen stan. Kad uđem u haos, meni je stabilnost iz koje krećem važna. Potom, ljudi koje volim daju mi samo mali hint da će sve biti dobro i to je podrška.

A imam i svoj ritual: gledam se u ogledalo u trećem licu, govorim sebi: ‘tu si, čuvam te’ i to mi svakako pomaže.”
Vaš prvi film imao je premijeru upravo na Sarajevo Film Festivalu, a sada ste voditeljica svečane ceremonije otvaranja. Kakav je osjećaj zatvoriti taj krug, nakon deset godina u Sarajevu pred publikom koju volite?
"Sve mi je to emotivno. Previše mi znači, vezujem se za ljude, za mjesta i danas mi je to sve jako emotivno.
Osjećam se prihvaćeno, i važno mi je da me ljudi ovdje dožive onako kako jesam, jer smatram Sarajevo svojim gradom, a festival svojom kulturnom kućom.
Zatvaranje tog kruga, da prva premijera bude ovdje, da ovo bude prvi festival koji sam vidjela u životu filmski i da ga sada otvaram – to je za mene šlag na torti."
Imali ste iskustvo igranja na jezicima koje ne poznajete, poput turskog i bugarskog. Kako ste to izveli i što ste naučili?
"Volim izazove s jezicima. Kada mi je ponuđena scena na turskom, uzela sam par dana da naučim izgovor i melodiju jezika i pratila sam to koliko sam mogla.
Poenta nije bila samo naučiti riječi, već prenijeti osjećaj lika kroz jezik. Kada sam kasnije odigrala scenu, produkcija je bila oduševljena mojim akcentom, i to iskustvo mi je pokazalo koliko improvizacija i prilagodljivost u glumi mogu otvoriti vrata novim iskustvima."
Muzika je Vaša prva ljubav. Da li vidite mogućnost da jednog dana i muzički ostvarite ono što ste zamislili?
" Apsolutno. Muzika je uvijek bila moja prva ljubav i uvijek će biti. Trenutno nemam vremena, ali planiram se vratiti muzici.
Cijeli život sam mislila da ću se baviti samo muzikom, ali gluma je promijenila moj život. Sigurna sam da ću i u muzici ostvariti ono što želim, kada budem mogla maksimalno posvetiti vrijeme studijskim projektima i radu na albumu."

Kako vidite poziciju žena u glumi danas?
"Situacija je bolja nego prije, ali i dalje postoje izazovi. Postoje poređenja, različite zarade, tretman glumica i glumaca nije uvijek isti.
Ja imam svoje granice i ne dozvoljavam da se prema meni ponašaju drugačije nego prema kolegama muškarcima. Važno mi je da ostanem fokusirana na svoj rad i da se osjećam poštovano, a ne da se zadržavam na nepravdama ili predrasudama."
Ko Vas inspiriše u umjetnosti, filmu i životu?
"Inspiriše me svako ko ima cilj u životu i ko se bori za ono što želi. Najveća inspiracija mi je vidjeti ljude koji su strastveni u svom radu, koji su ispunjeni i ostvareni.
To me motivira da i sama dam sve od sebe i vjerujem da i ja to zaslužujem."
Ako biste mogli dati savjet Lidiji od 18 godina koja je prvi put dolazila u Sarajevo, što biste joj rekli?
"Rekla bih joj da iskulira, da joj je sve u redu, da iskoristi godinu dana slobodno – da se sprema, čita, gleda filmove i uči.
Život do 18. i do 30. je pun iznenađenja i ne možeš predvidjeti šta će se sve desiti, ali važno je vjerovati sebi i svom putu."
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Gdje vidite Sarajevo za deset godina, i koja je Vaša vizija za ovaj grad i kulturu?
"Nadam se da će Sarajevo biti vedrije, spremnije, sa boljom političkom situacijom i većim kulturnim fondom.
Želim da vidim više naših filmova, više premijera i festivalskih projekata.
Sigurna sam da će se u narednih deset godina mnogo toga promijeniti na bolje, i jedva čekam biti dio tog razvoja i ponovo otvoriti festival."