U eri u kojoj je sve performans, od Instagrama do radnih sastanaka na Zoomu, pitanje "Ko sam ja kad me niko ne gleda?“ postaje više od filozofske dileme.
Japanska psihološka metoda naikan (内観), što doslovno znači “unutrašnje posmatranje”, vraća se u fokus kao alat za dublje samoproučavanje, ali i otpor površnim narativima modernog života.

Tri ključna pitanja
Naikan je razvijen 1940-ih godina od strane Ishina Yoshimota, budističkog učitelja, a temelji se na introspektivnoj praksi koja pomaže osobi da sagleda svoj život kroz tri jednostavna, ali snažna pitanja:
Što sam primio od određene osobe?
Što sam dao toj osobi?
Kolike sam probleme toj osobi prouzročio?

Za razliku od zapadnih psihoterapijskih metoda koje često tragaju za uzrokom trauma, naikan nudi posmatranje bez osuđivanja i specifičan pogled na odnose koji formiraju naš identitet. Kroz tu prizmu, identitet je u dinamici s drugima.

Praksa se u Japanu koristi i u zatvorskom sistemu, rehabilitaciji ovisnosti, pa čak i u menadžment treningu. Međutim, u svakodnevici, posebno onoj koja je spunjena neprestanom potrebom da budemo "viđeni", naikan nas poziva da zastanemo i pogledamo iznutra. Bez filtera.
Ako želimo znati ko smo, možda prvo trebamo postati svjesni koliko zapravo gledamo druge, sebe, i one nevidljive niti koje nas sve povezuju.